Nela Stipančić Radonić
(Vizionaru)
Plovi morima uzburkanim zamagljena
sadašnjost naša
vjetar je daleko od obala nosi
i njiše poput starog broda
jedra raskriljenih na sve četiri strane
naginju se jarboli u svim pravcima,
od Nizozemske do Bolivije, od Norveške
do Argentine, čas je u vodama
Novog Zelanda, čas Ekvadora,
čas Kanade…
svi mašu brodu sa obala dalekih
dok srca im se stišću
zbog mirisa koje čuvaju u sjećanjima
i boja zastave pred očima
Ali na palubi – izmaglica,
strka i
panika.
To je brod bez kormilara
ili kormilo sa stotinu mornara
iskaču jedan drugom iz očiju
na beskrajnoj morskoj pučini i viču
Kitove
su probudili iz plavetnih dubina pa ih slijede
te čudne putnike, koji ne znaju kamo plove
na palubi im razbacane ruke, noge, glave
sudaraju se jedni od druge
kao galebovi kad nalijeću s udarima vjetra
i u metežu plijen svoj
love
Zure svi u nevjerici što se još uvijek kreće
otužna olupina
na snažnim morskim njedrima
prepuna slijepih putnika ispod pogleda sa neba
koji se izgubiše na tamnoj pučini
daleko,
predaleko da se ikad više vrate
obalama svojim.
…
“…, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”(Bruno Bušić)
”…kako nas tada spasiti od nas samih?” (B. Bušić)
Pravo pitanje, možda, nije ”kako”, nego – ”tko” će nas tada spasiti od nas samih…
Ako se tako postavi pitanje, odgovor je jednostavan:
Spasiti nas može samo Onaj koji spašava!
Ali ne kolektivno, nego pojedinačno… pa koliko nas već
stigne do podnožja križa…shvaćajući tko smo i koliki smo mi,
a tko je i koliki je On…
Samo to može biti valjan odgovor! Sve drugo je puko naklapanje
i puka nemoć izgubljenog čovjeka…naroda…