Nela Stipančić Radonić
Kada me sretneš, zaogrni me jednim pogledom,
ali takvim da u njega čitav svijet stane
Izuj mi cipele i stavi pod bose noge
zelene, žute i plavo-ljubičaste, umjesto sive boje
Nanesi mi trnce po vratu, poput skupocjenoga parfema
samo, molim te, ni slučajno lažne!
Namaži mi oči plavetnim nebom ili u boji žada
kako bih vidjela i po najvećoj tmici
Obavij mi ruke vjetrovima>
s kojima ću letjeti, kadgod poželim
I operi, čim prije, sve tragove zime s moga tijela
pa me mirisnim poljupcima okupaj umjesto pjene
Da ne ostane nijedan trag učmalosti,
uzdaha i vonja od dugog cvokata zime
Neka mi koža postane opet čista i bijela,
pa zatreperi kao visibabe na proplanku
I šapni mi, barem jednom na uho, kad ostanemo sami,
koliko sam ti nedostajala svo ovo vrijeme!
Da zaboravim posve na mnoštvo oko mene što luta
u vremenu, prostoru, mirisima, slikama…
Bez ijedne poveznice
(23.2.2017.)
Dugo me ni jedna pjesma nije tako takla. Blago onome tko se skućio u toj pjesmi.
Nikola Šimić Tonin