Nela Stipančić Radonić
promatram iz daljine dok se spuštaš
vijugavom stazom
kojom sam malo prije tebe prošla,
ali me nisi zamijetio
nemaš puno stvari na sebi i izgledaš usamljeno
ili mi se samo čini
dok sjedim na pola puta
umorna od spuštanja i prikupljam snagu,
a šuma i oblaci me tješe
zbog tuge što ih napuštam
vraćajući se k ljudima
bilo bi krasno kada bi me sustigao
prije no što se posve spustimo
da sjednemo na tren skupa
i podijelimo šutnju
jer, dugo smo se uspinjali
sve dok se nismo pretvorili
u dvije sitne točke na krilima bubamare
idući svatko svojim korakom
metar po metar i osvajajući dio po dio sebe
ne susretoh nigdje nikog na putu, jer
prema gore
svatko se penje posve sam,
a silazi skupa s onima koji odustaju
ili se zagube na putu
dok rijetki uspiju
sve do vrha se uspeti
i sebe sresti
zato još čekam pogleda uprtog prema nekom
s kim bih podijelila svoju šutnju
o radosti gore na vrhu i čežnji
kao da smo život cijeli prošli skupa,
makar se nismo još ni sreli
(22.1.2016.)