Stipo Lučić
Šuma, cvrkut,
nebeska melodija,
kišne kapi sviraju lišćem,
najnježnije note ,
veseli se cvrkutavi kor,
životu i kiši,
umilno i tiho potočić žubori,
melodijom života daruje nas,
dok nijemo osluškujemo,
zagrljeni i izgubljeni
u rapsodiji radosti života.
Slapovi vodeni raspršuju kapi,
skakutavo pjevuše melodiju radosti,
rasipaju toplinu poljanama naših duša.
O kako su ljudi ludi,
kako živote unište,
kako cvrkut u plač pretvore,
kako žubor u jad usmjere,
zašto? Zašto?
A za sreću trebaju kapi,
treba lišće, treba zrak
i nas dvoje u šumi.
I sreća je neizmjerna,
veselje je kozmičko,
u tebi, u meni,
u nama i svuda oko nas.