tekst: Marija Matijašević
foto: Alfred Matijašević
Stružec-Zagreb/ Bio je to u našem životu prvi Božićni sajam u Zagrebu.
Podne je. Sjedimo u vlaku za Zagreb. Idemo u grad, mi sa sela, i tome se radujem, kao dijete.
Volim se voziti vlakom i gledati prirodu, mala sela i livade. Puno je školaraca koji idu u Ivanić grad u školu, a drugi u Zagreb. Mobiteli su im život, i u noći i po danu.
Moj Zagreb ima okićeni Božićni sajam, kojeg nisam nikada još vidjela. Nekada, 60- tih godina, kada sam živjela u Zagrebu, toga nije bilo. Ni u katedralu nismo smjeli na polnoćku, jer bi sutra dobili otkaz.
Prvo posjetih moju nepoznatu “gazdaricu”. Kod nje ljetujem na moru, a ne poznamo se. Ona je doktorica u stomatološkoj ordinaciji u Donjem gradu, u Perkovčevoj. Poklonih joj sliku njenog dvorišta i mora, koju sam tamo, u Zukvama, nacrtala, da ima ovdje u Zagrebu djelić svoga.
Nakon toga ogladnjesmo, poželjeli se kineskih specijaliteta koje poznajemo iz Berlina. Već nađosmo adresu najboljeg kineskog restorana u dvorištu jedne kuće. Skromno i osamljeno. Možda je po ljetu posjećenije, no ovaj puta sjedimo sami.
Pojedesmo “Pekingente” i račiće, popismo “Tsingtao” i cvjetno vino. Dok mi uživamo, slušam mladu kineskinju kako priča hrvatski, skoro bez naglaska. Divno. Pita me, jesam li u Berlinu naučila što kineskog.
Odlazimo na trg Josipa bana Jelačića, ( u tramvaju se stalno dižu mladi, nude mi mjesto za sjediti) i divim se prekrasnim svjetlećim štandovima, mirisnim kobasicama, fritulama, kuhanom vinu i slatkišima. Puna je promenada ljudi, koji sjede i goste se, nema niti jednog slobodnog stolca.
Druge, koje susrećemo gledaju u mobitele i hodaju kao roboti, strkavaju se i ne vide ništa oko sebe.
Odlučimo, pošto je kasno, a put daleki, da se vratimo kući.
Bio je to lijepi dan. Odlazimo s lijepim sjećanjima na moj Zagreb.
Primjetila sam, tamo svi ljudi Ausländeri…