piše: Marija Matijašević
Stružec/ Jožu znam još od rođenja. Susjed mi je bio. Lijepi dečko, oženjen, dobio kćer i naši puti su se razišli. Sve do prošle godine nakon našeg povratka u Stružec i voljenu domovinu.
Čula sam da je desetljeća živio sam napušten i zaboravljen.
Čula sam i da ga kćer obiđe i otiđe. U dućanu ona ostavi novaca i svaki dan dođe Joža po kruh i cigarete.
Posjetila sam ga polovicom godine i vidjela nered, no nadala sam se da će mu to kćer srediti tijekom godine. Posjetila sam ga i na Staru godinu, a i drugi ljudi su mu za Božić donijeli hrane. Župnik mu je donio jedan od paketa, koje je sam raznosio potrebnima; 42 paketa su se ove godine skupila za siromašne.
Dakle na Staru godinu sam ga zatekla, u strašnom stanju.
Soba u kojoj živi je izgorjela, bila je tada puna dima, zidovi crni, sa plafona vise crne svijeće, hladno… On sjedi na kauču. Nisam ga dobro ni vidjela od dima …hrana razbacana, nered, katastrofa.Ovako on ne može više, to nisu uvjeti za jednog čovjeka starog 79 godina. Ovako ne živi ni krava.
Od tog dana nisam više tu sliku ispuštala iz glave. Počela sam smišljati, što napraviti.
Ne znam, je li se predao državi, da li ga oni financiraju? Nisam ništa znala, pa sam najprije pola dana telefonirala s raznim ustanovama i Crvenim križem.
No, nisam ništa napravila. Svaki prenaša svoje brige na drugoga. Zovi ovoga, vele, zovi onoga …i sve tako.
Zatim sam stvar uzela u svoje ruke!
Krenula sam po selu, tražiti ljude da mi pomognu srediti mu sobu. Zvala sam Crveni križ da ga smjeste na 10 dana, da se malo oporavi …mršav je, crn od čadže, jedna mu ruka crvena, druga crna, neobrijan, neošišan, jadan.Crveni križ je odlučio doći po njega 7.1.14. no, to ja nisam vjerovala. Ovdje obećanja ne znače ništa, u to sam se već davno uvjerila. Tako je i bilo.
Skupila sam pet žene. Obećale su, krećemo sa akcijom, dok ne zahladi. Jer, ako dođe snijeg, smrznuti će se, jer peć uopće ne gori, dimnjak je šuplji. Pozovem dimnjičara da očisti dimnjak, ponadah se da je samo to, no nije.
Prije toga svega dolazim k Joži sa toplim čušpajzom i pitam ga: – Da li bi htio na 10 dana na oporavak?
Kaže: – Da!
Pitam ga: – Bi li možda htio u dom?
Kaže: – Bi!
Pitam ga:- Možemo li mu sobu renovirati, dat ću mu novu peć, krevet, sudoper, jedan element viseće …?
Kaže:- Može!
Kada smo došle na renoviranje, sjetile smo se da postoji još jedna soba na drugom kraju kuće. Otvorimo ju i vidimo, ova je u puno boljem stanju. Ima bolji pod, jer u njegovoj sobi pod samo što ne propadne u podrum.
Odem u Sisak kupim farbu za zid i linoleum.
7.1.14. dolazimo k Joži. On nas već čeka. Pokrečimo sobu, operemo prozore.
Ah da zaboravila sam reći imena dobrih duša koje su pomogle: Katica, Ankica, Ankica, Silvija, Luca.
Negdje oko podneva došla je kćer.
Kada nas je ugledala, iznenadila se. Kaže, sutra će ga odvesti na šišanje i brijanje, i slikati ga za dokumente. Zahvalila se što se brinemo. Kako se kasnije ispostavilo, netko ju je već obavijestio o nama.
Rekla sam joj, da ako socijalno ne dođe po njega u roku tri dana, pozvat ću novinare. Joža ovako više ne može živjeti. On ima drva u dvorištu i nije gladan, ali nema uvjete za život.
Ona na to nije ništa rekla. A dimnjičar je rekao da treba kupiti dvoja vratašca za dimnjak, koja koštaju 500 kn.
Renoviranje je išlo dalje.
Drugi dan smo prostrli linoleum, i naručila sam traktor koji će prevesti stvari. Došla su pomoći i djeca: Matea i Igor su slagali i unosili drva, Silvija je spaljivala staru robu, koja je ležala naokolo, slagali su flaše i staklenke, odnosili hranu na otpad … Trebali smo još puno dana to sređivati.
Po podne nazovem ustanovu i oni mi vele da je Joža već od jučer u domu, što ne odgovara istini. On je taj dan bio doma, s nama.
Za sat vremena me nazove kćer i veli: – Upravo smo u Centru za socijalno s tatom, on će biti od danas udomljen u Kutinsku Ciglenicu, kod jedne obitelji. Ne trebate tamo više renovirati. Hvala Vam!
Bogu hvala!
…
svaka čast majko … !!!
Jako žalosno…..tužno….ali ipak na kraju tunela dolazi svjetlost……ako se okrecemo prema onima kojima je potrebna pomoć…L. P. M