piše: Slavica Jurčić
Marijan je sjedio za šankom i pijuckao pivo. Njegovi prijatelji su ga provocirali i dobacivali posprdne šale. Predmet njihove šale bila je Marijanova žena Gabrijela. Ona nije mogla ostati trudna pa se činilo da je njihova ljubav polako počela kopnjeti.
„Lako se vama šaliti!“ rekao bi Marijan i krenuo kući svojoj mladoj, lijepoj Gabrijeli.
Gabrijela ga je mirno čekala i još s vrata upitala:
„Jesi li gladan, ljubavi?“
Svojim nježnim rukama ga zagrlila i nježno poljubila. U srcu ga nešto pecne i pomisli:
„Ona je anđeo. Ne trebaju mi djeca! Treba mi samo njena ljubav.“
Njihova ljubav rađala se još u ratu kada je njegova vojna postrojba prevozila prognanike. Tada je Marijan upoznao Gabrijelu i često ju viđao u prognaničkom naselju.
Ona je ostala sama s bakom. Imala je petnaest godina i morala se brinuti o teško pokretnoj baki. Bila je hrabra i nije se predavala.
On je imao dvadeset i dvije godine. Bio je luckast, volio je zabave i mala prognanica ga nije uopće privlačila.
Putovi su im se razišli. Ponovo su se sreli u Zagrebu kada je ona završavala fakultet.
Marijan je napredovao u vojsci. Uozbiljio se i promijenio, a kada su se jednom sreli, sjećanja su navrla. Marijan je osjetio potrebu da joj se ispriča što je bio neozbiljan i što ju često zadirkivao iako je znao kako je njoj teško.
Do tada on nije imao neku ozbiljnu ljubavnu vezu. Marijan je odjednom osjetio:
„Ona je ona prava. Ima ono nešto posebno.“
Njegova mama ju je prihvatila s oprezom i znala mu je reći:
„Srce jako boli kada se nesretno zaljubi.“
Gabrijela je diplomirala psihologiju i odmah počela raditi.
Vjenčali su se kod matičara i to na njegov nagovor. Ona ga nije poticala na brak.
Marijan je Gabrijelu često ispitivao o njenoj obitelji, ali ona nije o njima htjela puno pričati. Zapravo je ona imala samo njega, a i on nju.
Jednoga dana, nakon povratka s posla, Marijan primijeti da je Gabrijela živnula. Pjevuckala je i smijala se njemu dok je stavljala ručak za stol.
„Danas sam upoznala jednu divnu malu djevojčicu“, reče Gabrijela.
Marijan ju je slušao i bio sretan. Njegova ljubav je sretna!
Njegova Gabrijela u slobodno je vrijeme volontirala u domu za nezbrinutu djecu.
Već dva mjeseca u tom domu živi i mala Marijana, djevojčica koju je majka napustila.
Marijana ima tri godine i zarobila je srca svih teta u domu. Gabrijelu je prihvatila kao svoju novu mamu i odmah ju je tako i nazvala.
Prvi susret Marijana s Marijanom bio je slučajan. Djevojčica je bila jako prehlađena. Marijan je Gabrijelu dovezao u dom jer se Gabrijela jako zabrinula za Marijanino zdravlje. Njen krevetić je bio u ćošku sobe. Bila je rumena od temperature, kosica joj je bila mokra a oči tužne i umorne.
Gabrijela je djevojčicu uzela u naručje, nježno ju njihala i pjevala joj je pjesmicu sjedeći na stolici kraj kreveta.
Marijan je tada donio odluku:
“Bit ćemo roditelji ovoj maloj djevojčici!“ To je pomislio i zagrlio njih dvije.
„Mama, tata plače!“ šapnula je djevojčica i pomilovala Gabrijelu po obrazu.
Idućeg dana skupa su otišli u Centar za socijalni rad i podnijeli zahtjev za posvojenje.
Više neće biti sami. Imat će dijete! Svu ljubav poklonit će jedno drugome, ali i njoj, maloj djevojčici koja ih je odabrala za svoje roditelje.