piše: Nataša Pecić-Janković
Oblaci prekrivaju sunce, vjetar njiše svaku grančicu na susjedovom drvetu. Sitna kiša tiho rominja, a ja udubljena u svoje misli gledam u prazninu i hladnoću koja obuzima svaki dio moga tijela.
Samo ponekada i uz pojedine osobe osjećam se zaista živa. Tražim smiraj u miru i samoći, tražim nešto što već odavno nemam i nikada nisam ni posjedovala.
Trenutci sreće koje pamtim daleko su iza mene. Moje usnule, umorne oči gledaju nekuda u daljinu, putuju kroz vrijeme, sanjaju budućnost…
Misli su mi uz najmilije moje. Moju djecu!
Tako krhka i nemoćna bića zaslužila su da ih se voli beskrajno, a majčina ljubav nema cijenu.
Oni su moja slabašna karika koja nikada puknuti neće jer ja to ne dozvoljavam. Oni su moj otok sreće kojem putujem u mislima u zagrljaj, kada mi je teško i kada sam tužna
Oni mi daju snagu da nastavim dalje, da se borim. U tim mislima putujem k njima i štitim ih koliko mogu. U meni postoji nemir kada nisam s njima.
Bojim se, jer me svaka moja kretnja podsjeća s koliko ljubavi čeznem za njima.
Koliko nježnosti i topline bih im dala, ali kažnjavaju me drugi, oni koji me mrze, koje nije briga za mene, koji bi htjeli da me nema, da nestanem… jer im je bitna samo osobna korist.
U prošlosti sam mislila da je tako bolje, da ne trebam živjeti ni boriti se, da će im biti bolje bez mene. O, koliko sam samo pogriješila!
Sada vidim i osjećam da me trebaju, bez obzira što nisam uz njih u svakome trenutku.
Majčin zagrljaj nitko zamijeniti ne može bez obzira koliko god se trudio i činio za njih. Majka i trpi i umire u sebi jer oni su blizu, ali tako daleko.
Niste rođeni da biste trpjeli i patili kao ja, ne, niste to zaslužili! Budite svjetlo i snaga, izrastite u ljude, prije svega s osjećajima i emocijama! Učite na greškama, ali pokušajte ih načiniti što manje!
Nikada, nikada ne dajte se slomiti i nađite snagu u svakom novom danu!
Život je prekratak da biste odustali kod prve prepreke. Nastavite živjeti!
A ja? Ja ću vas već nekako pronaći na mome otoku u kojem vas grlim i ljubim u mislima.