Tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 7.12.2015. godine – Kada ne znam kuda sa sobom…kada mi je dosta svega…samo krenem…zagrebačkim ulicama…baš kao što kažu stihovi:
„Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
njegova me radost blaži, njegova me rana peče…
Zato danas smiješimo se ja u njemu i on u meni
Kad se djeca zaigraju kad se Zrinjevac zazeleni
Ne treba mu zlatna kiša neka ga samo jesen zlati
Kad ga očima zagrlim nek me čuva kao mati…“
Omiljena mi je šetnja uz tramvajsku prugu od Tomislavovog trga preko Zrinjevca pa do Trga bana Jelačića. Na nekoliko mjesta duž ove moje omiljene trase su ulični prodavači uvijek sa različitom, sezonskom ponudom – sladoleda, kuhanog ili pečenog kukuruza, osvježavajućih sokova.
U ovo doba godine nudi se pečeno kestenje. I tako ja kupim vrućih kestena za onu srednju mjericu od 15 kuna i kažem samoj sebi „uživaj u malim stvarima i potraži ljepotu.“ Jer doista ljepota je svugdje oko nas – u plesu otpalog lišća, u oblacima koje raznosi vjetar, u bojama sumraka, okusu pečenog kestena, mirisu drveća, šumu kiše, žuboru vodoskoka. Svugdje oko nas je priroda koja živi i koja se mijenja i poziva nas na doživljaj. Čovječe zastani dio si prirode. Vrati se njoj i vrati se tako sebi.
Trenutno još uvijek uživam u jeseni. A, ova zagrebačka jesen kako kažu stihovi pjesme s početka, inače meni jedne od omiljenih o Zagrebu, je doista bila puna zlata – sunčanih dana i vatrometa boja jesenjeg lišća. Naravno bilo je tu i maglovitih jutara kada samo iz bjeline izranjaju ljudi, drveće i zgrade.
Zastanem tijekom te svoje gotovo ritualne šetnje uvijek na posebnom mjestu. Uvijek isti, a uvijek drugačiji – Zrinjevac…Taj čarobni Zrinjevac sa svojim platanama, cvijećem, klupama, kipovima, romantičnim glazbenim paviljonom, fontanama… zaslužuje nekoliko redaka u ovoj razglednici.
Službenog naziva Trg Nikole Šubića Zrinskog u isto vrijeme je trg i perivoj te dio Zelene ili Lenucijeve potkove, koju čine niz od sedam zagrebačkih donjogradskih perivoja – trgova. Ovi uređeni trgovi hrvatske metropole nazvani su “potkova” jer su formirani u obliku slova “u” tj. potkove koja sa južne, istočne i zapadne strane okružuju središte zagrebačkoga Donjeg grada.
Zelena potkova posebna je po reprezentativnim javnim zgradama i privatnim palačama s prijelaza dvaju stoljeća (19. i 20.stoljeća). Ime „Lenucijeva potkova“ dobiva poslije Drugog svjetskog rata, a šezdesetih godina 20. stoljeća prihvaćaju ga znanost i publicistika. Milan Lenuci bio najznačajniji zagrebački urbanista upravo u ovo vrijeme – kraja 19. i početka 20. stoljeća, a njemu se pripisuje i sama ideja “potkove”.
Razmišljam dok hodam upravo perivojima „Potkove“, Zelene ili Lenucijeve kako vam je draže, o ljudima koji svojim radom i stvaralaštvom uljepšavaju život drugim ljudima. Oni žele učiniti nešto dobro za druge. Ili samo uživaju u svome radu. Pri tome ne mora to biti nešto veliko. Na svakom poslu se može biti i ostvarivati – dovoljan je osmijeh i uslužnost šalterskog službenika u banci ili pošti, brižnost liječnika i medicinske sestre kada smo bolesni, savjesna vožnja vozača tramvaja ili autobusa…ma mogla bih nabrajati unedogled. Treba biti zahvalan na svome poslu i raditi ga „s dušom“…za sebe i druge.
Za Zrinjevac se često kaže kako je simbol građanskog, urbanog i kulturnog Zagreba. Prije perivoja i parka na ovom prostoru je bilo stočno sajmište osnovano 1826. odlukom da se trgovina stokom ukloni s Trga tridesetnice ili Harmice. Mjesto za novo stočno sajmište izabrano je u blizini, uz ulicu koja je od Petrinjske krivudavo vodila do Savske ceste, povezujući tako dvije ceste kojima je u grad stizala roba.
I tako narednih četrdesetak godina od 1826. do 1864. izmjenjivali su se tjedni i godišnji sajmovi. Prodavala se krupna i sitna stoka, a „s kola“ poljoprivredni i obrtnički proizvodi. Na rubovima su bili prema jednom novinskom članku – „krčmari, slaninari, pekari, slastičari, a njima raznorazni zabavljači, akrobati, cirkusanti, čarobljaci, vidovnjaci sa svih strana svijeta – šareni svijet koji odvajkada i posvuda napućuje sajmove.“
I tako „Novi terg“ kako se s vremenom počinje zvati je bio svojevrsni centar tadašnje masovne kulture. U novinama se dalje navodi kako se „pazarenje smjenjuje s veselicama, zabavama i priredbama, a među njima se najznamenitijom tradicijom kiti „banska inštalacija“: svečano predstavljanje bana puku s obvezatnim volom na ražnju, obiljem kruha i lagvima vina.“
Mijenjanje Novog terga koji se od 1866.godine u čast tristote godišnjice junačke smrti bana Nikole Šubića Zrinskoga zove njegovim imenom bilo je praćeno različitim željama i motivima. Povijesna vrela navode kako su neki građani željeli da se „uljudi u perivoj obrubljen palačama, drugi su ustrajali na tradiciji koju je ovjekovječio August Šenoa u Zagrebulji o Kraljevskom sajmu na Novom tergu.
„Vriedno bi bilo da se uklone mesnice, piljarice, kramari i sajmovne dašćare… sve to bi se to na Zrinjskov trg premjestiti moglo, a s toga se urediti mora, jer svietu se dakako neće gaziti blato do koljena”, pišu novine Pozor u siječnju 1867.
I tako konačno od 1873 .godine trg je pretvoren u perivoj i u godinama koje slijede postaje sve ljepši i ljepši, dodaju se novi sadržaji. Zasađene su platane, kao zanimljivost navodim kako su sadnice kupljene u Trstu.
Na mjesto nekadašnjeg zdenca niče Glazbeni paviljon inače u to vrijeme paviljoni ovog tipa su bili u modi diljem Europe, pa fontana u obliku dvostruke gljive „Bolleov vrganj“ prema priči „nikla zbog ljubavi čuvenog arhitekta prema jednoj zagrebačkoj gospođi pa fontane „Blizanci“.
Vojni liječnik dr. Adolf Holzer daruje 1884.godine za Zrinjevac Meteorološki stup izrađen od istarskog kamena opet prema nacrtima Hermanna Bollea. Na južnom pak kraju Zrinjevca smještena su poprsja hrvatskih velikana Julija Klovića, Andrije Medulića, Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Ivana Mažuranića.
I nekada i sada na Zrinjevcu uvijek događanja. Trenutno teče manifestacija „Advent u Zagrebu“. Zrinjevac je dio nje. Platane krase na stotine žarulja. Tu su i kućice. njih dvadesetak, u kojima se prodaju rukotvorine, prigodni božićni darovi od licitarskih srca do ručno rađenih pločica i natpisa sa motivima anđela i hrvatskih božićnih pjesama. Glazbeni paviljon ugošćuje iz dana u dan točnije iz večeri u večer različite izvođače. Prema najavama naći će se za svakoga po nešto. Uz pojedine kućice može se zastati i popiti pivo ili kuhano vino, pojesti kobasica ili kolač.
I tako priča o Zrinjevcu priča je o Zagrebu o tadašnjem i sadašnjem duhu grada i njegovim ljudima. Pojedini veliki glavni gradovi imaju slavoluke pobjede, trijumfalna vrata, zlatom obložene spomenike podsjetnike nekadašnje vojne nadmoći jer takvi narodi su porobljavali, osvajali, pljačkali, s tuđim ukrašavali svoje ulice i trgove.
Zagreb nije takav. Njega krasi skladna nenametljiva ljepota čiji je najbolji primjer baš Zrinjevac.
S gradovima je kako i s ljudima. Kakav si ti takav je i tvoj svijet. Samom sebi daješ horizonte.
Na nama je izbor slobodne volje hoćemo li tražiti i davati ljubav i ljepotu.