BEČ (1. dio) – Grad u kojem se kovala povijest Europe
tekst i foto: Marijana Šundov
Sjećam se kako sam se radovala prvom posjetu Beču, gradu bogate povijesti i kulture, svojevrsnoj riznici djela gotovo svih vrsta umjetnosti, prijestolnici moćnih carstava od onog Svetog Rimskog Carstva preko habsburškog u različitim varijantama državnog uređenja, a koje je obuhvaćalo čak petnaest današnjih zemalja.
Beč je bio prijestolnica velikog carstva, koja je privlačila ambiciozne ljude, stoga su se tu rađale različite ideje i umjetnički pravci.
Dovoljno je napisati kako su njegovim ulicama u isto vrijeme hodali i Hitler i Staljin. Prvi kao siromašni slikar razglednica, a drugi kao partijski funkcioner kojega je Lenjin uputio da u višenacionalnoj prijestolnici prouči nacionalno pitanje.
Priča kaže kako su obojica promatrala kočiju ostarjelog Franje Josipa, koja je cara vozila svaki dan iz dvorca Schönbrunn gdje je spavao do dvorca Hofburg gdje je radio. Obojica su nekih tridesetak godina poslije odlučivali o sudbini i svijeta i Beča. Hitler je trijumfalno ušao u Beč i upravo s jednog od balkona dvorca Hofburg proglasio pripajanje Austrije Njemačkom Carstvu. Staljin je poslije u krvavoj bitci svojom Crvenom armijom zauzeo grad.
Grad je to u kojem se kovala povijest Europe, sjetimo se samo Bečkog kongresa kada se poslije Napoleonovog poraza stvarala nova politička karta Europe. Beč je jedno dugo vrijeme gotovo 400 godina kada su našim zemljama upravljali Habsburgovci neposredno odlučivao i o hrvatskoj sudbini.
Naime, nakon pogibije hrvatsko-mađarskog kralja Ludovika II. većina hrvatskog plemstva procijenivši kako je za Hrvatsku veća šansa obrane od Osmanlija vezivanje za habsburšku kuću održala je sabor u Cetinu, te izabrala za hrvatskog kralja Ferdinanda I. godine 1527. Cetingradska povelja dokument koji se čuva u Austrijskom državnom arhivu, svjedoči o ovom događaju.
Na ovom dokumentu se temeljio poseban položaj hrvatskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji. Ferdinand je obećao poštovati i štititi postojeća prava Kraljevine Hrvatske i pružiti vojnu pomoć. Ferdinandovim dolaskom stupa na hrvatsko prijestolje dinastija Habsburg koja će vladati Hrvatskom sve do 1918. godine. S odnosima među nacijama je kao s odnosima među ljudima za razumjeti ih uvijek se treba vratiti na same početke.
Moj prvi posjet Beču bio je u sklopu posebnog događaja kao članice izaslanstva Hrvatske vojske, tijekom sudjelovanja hrvatskih kadeta na časničkom balu. Bio je izrazito hladni siječanj, i sjećam se kako su duž ulice Graben svjetlucali veliki raskošni ukrasi dok nam se ledio dah. Navečer nas je u svoj svojoj raskoši sačekao Hofburg, nekadašnja carska palača u kojem se održavao prijem i bal. Činilo mi se kao da sam zalutala u svijet Marije Terezije, raskošnih zabava i Zagorkinih junaka Siniše i Nere iz kultne Gričke vještice. Dakako na dvoru habsburških vladara bilo je hrvatskih plemića.
Mislim kako nitko nije tako živopisno opisao dvorsku atmosferu, ceremonije, haljine i raskoš bečkog dvora kao pero naše prve novinarke Marije Jurić Zagorke. Uglavnom raskošna široka stubišta, predivne dvorane ukrašene cvijećem, glazba i valcer te časnici u svečanim uniformama i dame u dugim haljinama poput vremeplova prebacili su me u drugo vrijeme. Hrvatske kadetkinje i kadeti bili su predivni, djevojke u dugim bijelim haljinama, a kadeti u svečanim odorama. Bili su savršeno uvježbani i zaradili su pohvale domaćina. Hrvatska je bila te godine zemlja partner i nisam mogla ne misliti o dugim povijesnim vezama i velikom utjecaju Beča na naše krajeve. Na balu se pored ostalih predivnih melodija i valcera izvodio poznati Jelačić marš kojeg je skladao Johann Strauss 1849. godine – kada je ban Josip Jelačić proglašen počasnim građaninom Beča.
Pomislila sam kako je drugo vrijeme, ali prostor je isti veličanstveni Hofburg, čijim su hodnicima i dvoranama hodali kraljevi i carevi, održavali se važni sastanci, ali i balovi. S početkom godine balovi se i dalje održavaju, a zvuci bečkog valcera ispunjavaju Hofburg i kao da podsjećaju kako carstva propadaju i mijenjaju se, ali umjetnost i kultura ostaju kao trajno ljudsko nasljeđe. Poseban doživljaj je doista bio plesati bečki valcer upravo u gradu gdje je nastao. I danas dok ovo pišem upravo tog posjeta Beču sjetim se kao predivnog bisera u riznici sjećanja. Nije to bio turistički posjet nego više od toga.
Gotovo 700 godina dvorac Hofburg je bio dom moćne obitelji vojvoda, nadvojvoda, kraljeva i careva dinastije Habsburg. Hofburg nije palača poput onih koje sam imala priliku posjetiti kao što je kraljeva palača u Bruxellesu ili pak Versaj. Gotovo svaki od vladara Hofburg je dograđivao i prilagođavao ga svojim potrebama i potrebama državne uprave. Hofburg je tako vidljivo svjedočanstvo razvoja građevinskih tehnika, arhitekture, umjetničkih pravaca i stilova, a ipak tako skladan kompleks o čijoj veličanstvenosti svjedoči činjenica kako se proteže na 240.000 metara kvadratnih. Poput nekog grada u gradu ima 18 krila, 19 dvorišta i 2.600 soba. I danas je u funkciji državnih institucija i vlasti, u njemu se i živi i radi. Tu je smješten ured predsjednika Republike Austrije. Tu je Austrijska nacionalna knjižnica sa velikom baroknom dvoranom jednom od najljepših na svijetu, a čija je preteča bila dvorska knjižnica sagrađena u 18. stoljeću za dragocjenu zbirku knjiga Habsburgovaca.
Jedan cijeli dan sam provela u Hofburgu, uz austrijske domaćine i vodiča i tek zagrebla malo u njegovu veličanstvenu povijest. Povijest Hofburga kako to biva sa ovako veličanstvenim dugotrajnim građevinama je vidljivo svjedočanstvo ljudskog stvaralaštva od građevinarstva preko arhitekture do umjetnosti kiparstva, slikarstva, glazbe. I više od toga, hod kroz za posjetitelje otvorene carske apartmane je poput vremeplova – šetnja kroz stoljeća obrtništva – izrade namještaja, porculana, tkanina, uporabnih kućanskih predmeta… Doista ljudsko stvaralaštvo ima tisuće oblika.
Sobe su namještene originalnim namještajem i osobnim predmetima poznatog carskog para Franje Josipa I. i njegove supruge Elizabete – Sissi, koji su bili i hrvatski vladari. Franjo Josip I. je vladao gotovo sedamdeset godina i prisutan je u kolektivnoj memoriji naroda mnogoljudne carevine, pa tako i hrvatskom narodu.
Kaže narodna mudrost kako se ljudi najbolje upoznaju kada im dođemo u goste. Tako sam i ja „u gostima kod carskog para“ doznala kako je Sissi bila preteča zdravog načina života koji se sastojao od vježbanja i zdrave prehrane. Njezin suprug Franjo Josip I. je bio radoholik čiji je radni dan počinjao u 4 ujutro. Fascinantan je podatak kako je tijekom svog života car Franjo Josip primio u audijenciju oko 260.000 ljudi. Pred carem se valjalo pojaviti u uniformi ili fraku, a dame u dugim crnim haljinama.
Franjo Josip I. više puta posjećivao je naše krajeve sa Sissi ili bez nje. Tako je car osobno otvorio zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a Sissi položila kamen temeljac za pulsko brodogradilište. Za Franju Josipa I. se veže odluka kako je uz svu nametnutu podređenost Hrvatske Ugarskoj naredio vojnu autonomiju Hrvatske. Tako su u Monarhiji koja je obuhvaćala mnoge narode od 1866. pa do konačnog raspada jedinu vojsku imale Austrija, Mađarska i Hrvatska. Pretpostavljam kako je car pri donošenju ove odluke imao na umu povijesne događaje 1848. kada su se Mađari pobunili protiv carske vlasti, a ban Josip Jelačić imajući u vidu hrvatske nacionalne interese koje su Mađari stalno negirali pomogao s hrvatskom vojskom gušenje pobune. Franjo Josip I. bio je radoholik, međutim suvremenici pišu kako se gubio u detaljima, bio neodlučan, a pojedina pitanja poput slavenskog smatrao je nemogućim za rješavanje pa nije ni pokušavao.
Hodanjem kroz sobe poznatog carskog para postaju mi nekako stvarniji kao da se mit pretvorio u žive ljude. Sobe su uređene u stilu kasnog baroka onog prepoznatljivog rokoko pravca s bogato ukrašenim namještajem gdje prevladava crvena i zlatna boja, mnoštvom slika. Na onima u sobi Franje Josipa poglede privlači slika koja prikazuju caricu Sissi raspuštene kose u jednostavnoj bijeloj haljini, a u Sissinim apartmanima je mnoštvo portreta ljudi koje je voljela. Posebnu raskoš prostorima daju veličanstveni kristalni lusteri proizvedeni naravno u Češkoj tada dijelu Habsburške Monarhije.
Dojmio me se nekadašnji mali salon koji je spomen soba na Maksimilijana, mlađeg brata cara Franje Josipa I. koji je ubijen u Meksiku. Čudna sudbina odvela je mladog princa na sasvim drugi kraj svijeta. Prihvativši krunu Meksika u složenoj političkoj situaciji Maksimilijan je zarobljen od strane revolucionara i streljan. Maksimilijan inače pjesnička duša, ali i zapovjednik austrijske ratne mornarice kao takav bio je vezan za naše krajeve. Oduševio ga je posebno otok Lokrum, kojeg je kupio i dao urediti ljetnikovac na njemu. Nesretni vojvoda o Lokrumu piše : “Otok moj u pjeni divlje vala stoji… Ja se svijetu u svom raju smijem, i tihom se duševnom radujem miru, i s užitkom lahor jutarnji udišem i novi darovan pozdravljam dan…”
Suvremenici pišu kako je tadašnje Dubrovčane jako ražalostila vijest o nasilnoj Maksimilijanovoj smrti. U Maksimilijanovoj sobi je i bista kontraadmirala Wilhelma von Tegetthoffa, koji je otpratio Maksimilijanovo tijelo u Beč, gdje je i pokopan u carskoj kripti. Admiral Tegetthoff, koji je bio osobni Maksimilijanov prijatelj, nama je poznat po Viškoj bitci 1866. godine, u kojoj je odnio pobjedu nad nadmoćnijom talijanskom flotom. U Viškoj bitki na strani austrijske flote od nekih 7.800 mornara čak 5.000 su bili Hrvati.
U posebnom Sissi muzeju unutar Hofburga izložene su haljine, nakit, svakodnevni predmeti ove po mnogo čemu nesvakidašnje carice. Sissi je bila lijepa, imala je kosu do gležnjeva te provodila sate i sate u nastojanju da sačuva svoju ljepotu i vitku figuru. Suvremenici pišu o caričinoj tuzi, nemirnom duhu, protestu protiv pravila dvora te o njezinim odlascima iz Beča. Kada je prešla tridesetu godinu zabranila je fotografiranje želeći tako bar za povijest ostati vječno mlada.
Volim povijest, ne samo radi same povijesti nego zato što tako bolje razumijem sadašnjost. Muzeji poput ovog o carici Sissi posebna su poslastica. Dočaravaju nam stvarne ljude i vrijeme u kojem su živjeli. Pokazuju nam i kako ne možemo iz sadašnje perspektive suditi postupke povijesnih ličnosti. Oni pripadaju vremenu u kojem su živjeli. Bili su određeni tadašnjim vremenom, običajima, navikama. Najbolje je o njima pročitati sud njihovih suvremenika. Oni najbolje mogu prosuditi, kakvi su bili? Što su mogli uraditi, a nisu?
Jedno je sigurno njihovi karakteri u velikoj su mjeri rukovodili njihovim odlukama koje su utjecale na živote drugih ljudi do danas. A, povijest se upravo od toga i sastoji od događaja, koje su kreirali ili na njih odgovarali stvarni ljudi sa svim svojim nadama, snovima, ali i strahovima. Na ulicama i u palačama nekadašnjeg carskog Beča gotovo možemo dodirnuti prošlost te razumijevajući je malo bolje shvatiti povijesne sile koje su oblikovale sadašnjost.