…. TUĐI POŠTUJ, A SVOJIM SE DIČI
Te riči zapisane koje stoje u pročelju tribalo bi da su su dika svakog Hrvata
piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Tira me štogot da pišem nako pravo bunjevački, sad već skoro izvitrenom i švićnjenom u zapećak našim dičnim starohrvatskim govorom ikavicom.
Što me je potaklo? Ne, nije odsele, zame je adet ikavica, a potaklo me tušta kojičega.
Niki dan sam išao u jedno selo nedaleko od Sombora ime mu je Stanišić. To misto je uvjek naseljavano snikim ajzibanima brez utvrđenog reda dolaska kolonizacije u ove frtaljove, tako su i naši domaćini pristigli u podavnim vrimenima. Nisam bio pozvan od strane organizatora, al odlučim otiću kugot nezvan usvatove pa bit gledač.
Dok smo putovali snjig je prolićao, ja i moja lipča polovina, koja mi rondzala kako će mo nezvani tisnit na skup, al izbarto sam rondzanje. Zvana čeljad iz Subotice je išla organizovana autobusom. Nisam znao ni di iđem jel što dica sad vele ni di udaram, a ni dom u kojem se nalazi priredba. Malo sam javio mojeg „opela“ pa smo stigli prijak autobusa.
Kad smo stigli u selo upitam jednog prolaznika gdje se održava Hrvatski skup pod nazivom Očuvanju ikavice, ovaj me tako pogledo kugod da sam mu opcovo ništo naj ružnije te mi odgovorio: “Jeste ima u Mađaskom kultunom domu neka kulturna kolonija”, opogrujavajući neizrečivu riječ hrvatsku, te sam se zahvalio prolazniku: “Hvala ljepa”. Zamišljam šta je taj mislio o meni i spomenutom događaju.
Pronašao sam dom, pozdravih se sa domaćinom, kojeg sam jedva pripozno, nako opravljenog u hercegovačku narodnu nošnju, bilo me posli i malo sram. Zatren stigli avtobusom iz Subotice ta čitava procesija zvani čeljadi. Dolazili su potom gosti iz Subotice, Sombora, Monoštora, Petrovaradina, Sinja, i drugih mista.
U pročelju domaćini su obisili plakat sa natpisom: Ikavica govor dalmatinskih, ličkih , bosanskih, hercegovačkih, šakačkih, i bunjevačkih Hrvata,“ TI JEZIKOM SVOJIM ZBORI, TUĐI POŠTUJ, A SVOJIM SE DIČI“. Te riči zapisane koje stoje u pročelju tribalo bi da su su dika svakog Hrvata.
Moran kajzti bilo je tu još gledača kugot ja, al pozdravljeni od strane domaćina koje su viđenija čeljad iz skupine vjećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća.
Ikavica samo tinja
Program je bio osmišljeno organizovan po šesti puta, a vodili su ga supružnici Karan. Dirljive riči sudionika programa su me načas odvele u moje ditinstvo. Kojeg li lipog divana naše ikavice, sad već na samome izdisaju. Lagano al sigurno nestaje. Asimilacija koja se tiho sprovodi sad već decenijama nad ikavicom koja je zabranjena tema u sredinama gdje žive Hrvati u većemu postotku te svjesno većinski narod koristi izrugivanjem divana ili govora tradicionalnim starohrvatskim dijalektom.
Dok je program išao načas sam bio sretan pa makar bilo to u Stanišiću u kojemu živi mali postotak Hrvata koji su kadgod stigli ajzibanom bez voznoga reda. Ovaj skup, dali namerno ili direktivno sprovodi se u takovim sredinama gdje divan ikavice samo tinja, te ne dolazi do ušiju običnog građanina hrvatske nacionalne pripadnosti a poštovaoca ikavštine.
Otvaranje programa ričima gospođe Katarine Čeliković koja je spomenula da će isti program biti organiziran u Bunjevačkom kolu u Subotici u doglidno vrime je moždar rič iskazana u nadahnutom govoru u koji ne virujem jel kako sam neveo “zabranjena tima divana”.
Napočelu programa subotički tamburaški orkestar uz vokalnog sudionika otvorili su dobru atmosveru, tu su se ređali u programu gosti iz spomenutih mista i gustirajući mojeg prijatelja koji je izdao knjigu „Moja Luca“ čuo se divan bunjevačkog Hrvata koji je podigao atmosveru. Sve do kraja programa nisu se štedjeli dlanovi kao nagrade učesnicima.
Prateći program recitatora, pjesme, riči, divana iz raznih krajeva gdje se govori ikavica koju svi koriste na jedan drag, svoj način, lijepo smišljeni divni trenutci zajedništva odslikavali su se u srcima svih sudionika.
Na koncu, subotički tamburaški orkestar je sa divnim skladbama završio lijep događaj zajedništva štovaoca ikavice, uz poruke: “Vidimo se do godine i čuvajmo našu ikavicu”.
Pozdravili smo se sa domaćinima koji su izrazili želju da ostanemo na domljenku kojeg su priredili, što sam odbio jel sam nezvan prisustvovao kao gledač.
Dok smo putovali doma moja lipča polovina i ja razmenjivali smo lipe utiske provedene u Stanišiću a snijeg koji je prolićao nije prestajao.