Goran Bujić
Dah je tu nepoznat i skrovit.
Osluškujem ga strepeći u sobi
a on onda stane. I ponovno plovit
nastavi zrakom, dok mojoj tjeskobi
kraj počinje tek u prvi osvit.
Dah je još uvijek tih a silovit.
Okrećem se zidovima bijele ćudi
sav u strašnu, neizvjesnu miru
dok san me ne zdrobi. Dan se budi
a istim zvukom u prašnom glasoviru
koji jednolično prati uzdah grudi.
Čiji je to jecaj, tko me krišom gleda
iz starog ormara, kroz zavjese blijede?
Polako mi prilazi moja glava sijeda
koju vodnjikave stare oči slijede
i ja shvatih tada, ustavivši dah,
da je stao i on, naglo, isti mah.
(6. 9. 73.)