foto: Alfred Matijašević
Stružec-Slavonski Brod/ Kada je urednica Hrvatskog glasa Berlin gospođa Sonja, pričala, da će izaći knjiga Hrvatskog glasa Berlin, sa tekstovima novinara i književnika Emila Cipara, bila sam žalosna da to gospodin Emil nije doživio. Umro je.
Promocije se treba održati u Slavonskom Brodu, 11.12.2015. godine. Nisam ni sanjala da ću tamo biti i ja.
Kako Emila nisam poznavala, samo smo se čuli telefonom, nisam imala namjeru ići, na tako žalosnu promociju.
Ali kako se uvijek meni dogodi nešto nepredviđeno, tako je bilo i ovaj puta.
Sonja pita: “Zašto ne biste došli?”
Ja odgovaram: “Magla je, možda bude i snijeg.”
Ona veli: “Ostanite spavati u hotelu … i.t.d.”
Odlučih, da ne idemo.
No, suprug jednoga dana veli: “Pa, možemo vlakom, to je tamo sve blizu.”
Pa dobro. Nadam se nekoga sresti iz Berlina, a i nisam nikada bila u Slavonskom Brodu.
Odlazimo vlakom u 14:30 sati. U Slavonskom Brodu smo u 16:00 sati. Pa nije to tako daleko! Uostalom, volim se voziti novim HŽ vlakovima i gledati prirodu.
Iznenadit ćemo Sonju. Bože, možda ju sretnemo u vlaku!?
Kako nismo nikada bili u Brodu, uzet ćemo taxi, pa ćemo malo do Brodske tvrđave i Save, malo vidjeti grad i njegove ulice, i natpise ulica, koje su humanitarni klub “Brođani” iz Berlina poklonili Slavonskom Brodu.
Sjednemo u vlak u Popovači i jurimo 160 km kroz Slavoniju. Lijepa je, uživam, jer natrag će biti noć, pa neću ništa vidjeti.
Izlazimo na kolodvoru i uzimamo taxi, da nas odveze, prvo na ručak u jedan hotel, i ugodno smo se iznenadili, kako su nas brzo podvorili s jelom, koje je bilo jako ukusno. Nakon toga idemo pješice do Save, a potom u Gradsku knjižnicu, na promociju.
Sviđa mi se Brod i njegovi božićni ukrasi, šetnica.
Kako je već pola šest, polazimo u Gradsku knjižnicu na promociju.
Čim smo ušli u knjižnicu, vidjeli smo izložbu Emilovih slika. Pogledam ih, i vidim jedan mi anđeo, na jednoj slici, poznat. Kad ono, mojom rukom izrađeni anđeo kojeg sam poklonila Emilu, prije par godina, za Božić. Da je, od tisuću Emilovih slika, izlagač pronašao baš tu, pa ne možeš vjerovati.
A gospođe Sonje još tamo nema. Stiže predstavništvo i mi se upoznajemo. Od poznatog nikoga.
Kad ono, pokazuje se poznato lice iz Berlina, gospođa Elizabete Kopić, teta Liza, dopredsjednica “Brođana”. Jako se iznenadila, kada nas je spazila. Suze radosnice teku po obrazima, mojim i njenim. Nisam je vidjela otkako samo se doselili u moju lijepu Hrvatsku.
Iza nje dolazi gospođa Sonja. E, da ste vi vidjeli taj susret, i čuli njene riječi i vi biste jecali kao i ja.
“Marija, toliko ste me obradovali, kao da mi je došla moja majka!”
Ne možemo se dugo rastati od zagrljaja i suza. Hvala joj na tako dirljivom susretu.
Takve susrete mi je priredila i u Berlinu kod “Brođana” kod promocije moje knjige. Toliko me ražalostila, da sam rekla, nikada više. I nisam. Zove ona mene u Berlin, na promociju dviju mojih-naših, knjiga “Hrvatski glas Berlin”, ali ništa od toga.
Tako se začas napunila sala posjetitelja-prijatelja našeg Emila, a za vrijeme cijele promocije se čitalo i plakalo. Pitam: “Zašto se nije to moglo prije napraviti? Pa zar moramo mi uvijek junake dičiti, tek onda kada ih nema.”
Na promociji mi prilaze ljudi, koji me znaju iz dopisa Hrvatskog glasa Berlin, i pozdravljaju me. Pitaju: “Čitate li Vi naše članke.” Budem.
Kupujem Emilovu knjigu, i vraćamo se kući. Čitam ju na kolodvoru i u vlaku. Emotivna je i draga.
Hvala mu i neka mu je laka zemlja Hrvatska.