KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Ah, to more! Nakon “Zlatnog glasa Moslavine” festivala pjevača amatera u Strušcu, odmah putujem s kolegicom na more, i jako se radujem. Prije dva tjedna odemo mi u Sisak u turističku agenciju, s nadom, naći bungalow za pravi odmor. No, do Zadra sve popunjeno. Djelatnica nađe kod Biograda u sv. Filip Jakov. Da, uzet ćemo to, tu je jadan Berlinčan doma, nadamo se otići na kavu kod njega. Uzmemo boravak s tri obroka, želimo se odmoriti, posebno kolegica koja radi u bolnici Popovača, na psihijatriji, već 40 godina. Kako ne idemo autom, putovati ćemo autobusom.
I tako krenemo mi …Osijek, Kutina, Popovača, Zagreb, Obrovac, Lički Osik, Gospić, Benkovac, Biograd na moru … Prešli smo rijeku Dobru, Gacku, Mrežnicu, Kupu, Liku, Koranu …Voze dva vozača … telefoniraju, pišu poruke, jedu, piju za volanom, a da i ne govorim o pričanju i laktovima na volanu. Nije to bilo ni najmanje ljepo, ali što čovijek ne proguta radi mora. Samo more, volim more. Još je bio neugodniji povratak, kada te ne voze “tvoji”. I ne bi više busom do mora, ako neću morati.
Krajolici prema moru očaravajući. Prekrasni. Prekrasna je moja Hrvatska. Složena sela, male livade, puno zelenila, zelene rijeke i šume. Sve miriše na more. Po planinama svako stablo druge boje, crnogorica i bjelogorica. Kao da su im boje kistom nanešene mješavinom krugova preko krugova, niti jedna nije ista.
“Pasem” oči, ne drijemam niti malo, jer mogla bi nešto propustiti. Ponegdje malo jezerce okruženo papratnim biljkama. Sunce grije a vjetra nema, sve do mora.
A onda ga ugledam! Moje more, plavo i najljepše na svijetu. Odmah se sjetim Atlantika, na putu u Čikago, crno i duboko, a ovo naše plitko, zeleno kao smaragd, valovi mali umivaju sunce i kamenje. Miriše na sol, dišem punim plućima, i želim da budem na njemu, noć i dan. Zato sam i putovala po danu, inaće svi putuju po noći, kad nije vruće.
Skidamo se u Biogradu s busa. Liepi mali gradić s lijepom alejom velikih stabala, prema pristaništu. Putovale smo čak 9 sati, već bi stigla i u Minhen. Čekamo bus za sv. Filip Jakov. Kažu …svaki čas vozi no, nije baš tako.
Tih par kilometara je do mjesta …karta 10 kn …jedva stigne kondukter do nas, već smo tu.
Vučemo kofere do “Villa Donat”, našeg odmarališta. Sve gori od sunca, ali okolo hotela, (a mi mislile vila), lijepo zelenilo palme i puno hlada. Soba 119 na prvom je katu, bez balkona. Kolegica je htjela na večer sjediti na balkonu …e, pa nema!
Soba ko soba. Ipak, malo sam razočarana. Na kraju krajeva, platile smo puno.
Presvačimo se i brzo na more. Plaža puna “mrava”. Leže ljudi, ručnik do ručnika, preskakujemo preko njih. S lijeve strane kamp, sami Slovenci s malom djecom. Cijelo vrijeme kao da smo u vrtiću, po danu i noći plač. Zarečemo se, nećemo tu više, ni u ferije, ni u kolovozu.
Kako smo ovdje za proštenje sv. Vida, poči čemo na brdo “Rogoza” na proslavu. Tako je i bilo. Mali vlakić vozi tamo i natrag. Misa i prošencija je prelijepa, puno ljudi, kramara i štandova i vatrogasci, u slučaju nužde i jedna cisterna s pitkom vodom. Bilo je pečenja i pića.
Odmah na večer zovem naše Berlinčane, Maltariće. Iznenade se i zovu nas na kavu. Jedno jutro iza doručka, evo ih na biciklima k nama. Odlazimo na kavu, kuća im je 10 minuta od mora i nas. Odlazimo poslije večere. Kad ono, sjedi “g. Maltarić” u vrtu. Dakle, to je njihova kuća. Takav isti kip g. Maltarića je u dvorištu u Berlinu. Odmah ga prepoznam.
Kažem: -Dobra večer g. Maltarić, kad ono, pravi g. Maltarić s balkona odgovara: -Dobra večer!
Kuća”Vila” je prekrasna, s pogledom na more, vrt pun skulptura. Dugo smo se zadržale, na terasi pričali i gledali u more i čarobna svijetla otoka Pašmana.
S njima smo se srele i iduće večer na rivi, gdje su svako večer pjevali i plesali Slavonci, Mađari ( kojima sam dala našu vizitku, da uspostavimo prijateljstvo s našim KUD-om) i Francuzi. Iduću večer smo sreli i poznanike Malekinušiće. Drugačije je to sresti “Berlinčane” tu, nego u Berlinu. Nekako srdačnije.
U hotelu, svaki dan na doručak, presvlačenje pa na more …plati ležaljku 20 kn pa na ručak, pa na more, pa na večer na pivu na rivu, svaki dan. Jedan dan nema madraca, kupi spužvu novu, drugi dan nema ručnika, pa kupi papuće, kupi razglednice, sladoled … pa neka, na moru sam!
A u hotelu, jelo k’o u raju, “Meni” k’o u priči. Mi moramo sve isprobati, pa eto mi sada, dvije kile su viška!
Kolača, jela više vrsta, salata, smokava, grožđa, krušaka, jabuka, pita, sladoleda, pića …osim pive …juha, ribe, govedine, roštilja, kulena, sireva, lubenica, dinja …Joooooooj!!!
Stalno se kolegica čudi …kako možeš jesti dinju i lubenicu sa sirom i kulenom?! Uh, baš mi sve paše …