Nikola Šimić Tonin
Nemoguće je ne ponijeti u sebi,
tragove rodnog kraja.
Znam da kraj,
kojeg nosim u sebi,
uistinu ne postoji više,
ali ja ga svejedno ljubomorno čuvam u sebi.
Onakvim.
Po brežuljcima rasute kućice,
daleko jedna od druge,
te male prozore,
nadostavljene čvrste tarabe,
pod jednom glavom sve ukućane,
sačuvani mir i svoje shvaćanje
življenja.
Proljetni dani javljali su se bistrinom neba,
toplim suncem.
Svuda naokolo šarenilom su treperile oranice,
na ograde se naslanjale krošnje rascvalih šljiva,
raskošno rasipajući svoje latice,
bijeleći krovove kuća i zelenu travu livada.
Ljeti, svojim mirom, protezalo se klasje usjeva,
željno čitav svijet obgrliti.
A kad za jeseni seoskim putovima zaškripe kola teretom bogate žetve,
krišom se jave mekane magle,
lagano uspinjući se uz oblake,
dajući im čaroban izgled.
Zima zasvjetluca,
Bjelinom površine snijega,
povezujući nebo i zemlju,
uspostavlja željenu ravnotežu svemira.
Onda dolazi Božić kao okvir na rečenu sliku,
kao velika tajna buđenja ljubavi,
kad čovjek čovjeka iznenadi,
ushićen usklikom vjere.
Na Božić, tvrd i strog,
otac se širi praštanjem i dobrotom na sve,
režući komadiće pečenice vjernome i dobrome našem psu Žući,
uz čiju smo pomoć svi prohodali, govoreći:
“Svakog’ svijeta stvorenje, danas ima veselje!”
Po svima nama padala je toplina pripadanja,
neka snaga i vjera,
kojoj se vraćalo kada život dušmanski zaskoči.
Sve to bivalo je utočište,
skrovito mjesto,
sigurna luka,
nedohvatljiva i topla,
oživljena svakim božićnim okupljanjem.
Lijepa, topla ,zavičajna…