VRIJEDILO JE TO TRUDA

piše: Sonja Breljak
foto: Ivica Vlašić i Sonja Breljak
Berlin-Slavonski Brod/ Bilo je to u netom prošli četvrtak. Uf, bilo tako intenzivno da se čini kao da je to sve bilo i trajalo i više dana. A nije. Krenuh dakle u četvrtak  u rano popodne s berlinskog aerodroma Tegel. Pa pravac zagrebački aerodrom Pleso. Odatle šetajući deset minuta, stignem do stana u Velikoj Gorici. Umjesto odmora, a prema dogovoru, biram susret s našim suradnikom, Stipom Lučićem.

Zemljaci smo, nekadašnji sugrađani, Bugojanci. I ako smo se možda prije rata kad i sretali, ne sjećam se, pa se Stipo i ja upoznajemo, ugodno razgovaramo o poeziji (i “Zmijskog cara” dobih konačno u ruke, hvala Stipo!) i pričama koje on izvrsno piše a mi objavljujemo, o uspomenama na Grad, o životu, o mom poslu urednice, o netom završenoj knjizi Emila Cipara poradi čije promocije u Slavonskom Brodu i doputovah.

Eh, da, radi toga i poranih idućeg dana, u petak, pa autobusom ka Slavonskom Brodu. Radujem se do beskraja susretu s dragim ljudima, mojim prijateljima. I radujem se radi promocije, radi zgotovljene knjige pokojnog kolege. Čujte, to je teže nego li kad radite vlastitu knjigu. Osjećaj odgovornosti za svako objavljeno slovo daleko je prisutniji jer možete samo pretpostaviti autorove želje. Razmišljam o tome dok traje putovanje ka Slavonskom Brodu. Ideju o zajedničkoj knjizi naših priča Emil i ja smo odavno nosili, sadržaj već bio bačen na papir pa zapeli oko sredstava, zaustavljeni novim naletom bolesti.  Život je to.

Ideja o Emilovoj knjizi rodila se kratko nakon njegova odlaska. Posjetih njegov grob s jeseni prošle godine. Pa u susretu s urednikom slavonskobrodskog portala sbplus, Jerkom Zovakom, iznesoh  tu ideju. A i on meni istu takvu. Dakle, složismo se, načinit ćemo knjigu Emilovih objavljenih priča i kolumni. Kako je vrijeme odmicalo postade jasno kako to i neće biti jedna, već dvije knjige, različite onoliko koliko je po stilu i sadržaju bilo različito i Emilovo pisanje na dva portala Sbplus i Hrvatski glas Berlin i koliko se i oni sami razlikuju.

I evo sad, nešto više od godinu dana od dogovora o izradi knjige, kolege s sbplusa dovršile su knjigu Emilovih kolumni naslova “Hrvatska…was ist das” a mi knjigu izabranih priča objavljenih na Hrvatskom glasu Berlin, naslova “Ono malo duše” -Priče o djetinjstvu, iseljeništvu, povratku. I ja evo putujem na njihovu promociju.

Autobus ulazi na stajalište u Slavonskom Brodu. Samo što nogom stadoh na pločnik, čujem dragi glas moje teta Lize, Elizabete Kopić, Brođanke i dopredsjednice Zavičajnog kluba Brođani. E, da upravo one kojoj je gđa Angele Merkel prije koju godinu uručila nagradu za 40 godina dug i predan rad i humanitarno djelovanje. O tome smo svojevremeno iscrpno pisali ali ne mislim kako takve vijesti baš dopiru do domovine.

Prema ranijem dogovoru, a nakon kratkog susreta s mladim urednikom našeg portala, Antoniom Gavranom i kratkog pogleda na netom tiskane knjige (zadovoljna! Bogu hvala, i tiskari Verhas iz Đakova!)) krećemo put Podvinja. Gosti smo fra Ilije Jerkovića, voditelja Zlatnog cekina, Klinike i centra za rehabilitaciju, oporavak i boravak djece s motoričkim problemima. Uistinu sam impresionirana viđenim. Zavičajni klub Brođani Berlin je Zlatnom cekinu netom uputio prilog od dvije tisuće eura pa to potvrdih fotografijom.

Kratak susret sa Stipom Poljakovićem koji živi u Podvinju. Tu ponad bijaše i dom dragog mi prijatelja Željka. Tražim pogledom. Nema više Željka. I meni žao radi propuštenog ljetnog susreta.

Smjestih se u hotelu Centar. Kratak odmor. I već me čeka prvi susret. Vrlo drag. Topal. Obradovah se upoznati Matu Damjanovića iz Strizivojne. Dokaz kako simpatičan lik iz virtuale postaje vrlo stvaran i drag sugovornik i prijatelj. Pod rukom mi osta zbornik u kojemu su i Matini stihovi a pod njegovom knjiga priča našeg Emila. Ravnopravna razmjena. S dušom.

Eto, primiče se vrijeme promocije knjiga, točnije kako stoji u najavi sbplusa, obilježavanje pet godina rada ovog portala i predstavljanje redizajniranog portala, u sklopu čega je, odnosno središnji dio je i promocija dviju knjiga i izložba fotografija Emila Cipara.

Dvorana Gradske knjižnice je ugodan prostor. Prvo što ugledah ulazeću u dvoranu je bračni par Matijašević. Alfred i Marija žive već par godina u Strušcu kod Popovače a prije toga su 40 godina proveli u Berlinu. Oboje su vrlo nadareni, Marija piše i slika a Alfred fotografira. Sad skupljaju iskustva povratka. Nije to uvijek jednostvno. Primjere toga imamo i u Emilovj knjizi.U Brod su stigli vlakom baš na promociju i vraćaju se istu večer. Ah, kakvo iznenađenje! Toliko se obradovah.

Pa Marija Kukić, naša lekorica, stigla iz Kutjeva. O vidim sad i bračni par Jurčić s obojicom sinova, Mislavom i Domagojem. Do njih Katarina, Ivana, Liza i njena sestra. U to stiže i Emilova sestra Emilija, njen suprug i tri drage nećakinje, pa likovi gostiju, poznanika, novinara, dosta ih poznatih mi od onog svojevremenog druženje na Fišijadi kad u Slavoniju stigoh na Đakovačke vezove s folklorom Hrvatske zajednice Berlin. Grlim i po prvi puta susrećem dragu Tanju Rau s Glasa Hrvatske našeg radijskog partnera. Tanja radi promocije stigla iz Zagreba i žuri nazad. Koje zadovoljstvo upoznati te Tanja!

Dvije knjige “Hrvatska was ist das” i “Ono malo duše” pobuđuju pozornost. Dovoljno su različite izgledom a i sadržajem da ne čine konkurenciju jedna drugoj. Mogle bi se prije nadopunjavati. I dobre su takve, svaka za sebe.

Dvorana se lijepo popunila. Moj fotoaparat predajem kolegi Ivici Vlašiću, nisam tu večer na dužnosti novinara.

U uvodu večeri je o obljetnici SBplusa te novom redizajniranom izgledu portala par riječi progovorio urednik portala, Jerko Zovak. Potom je Darija Mataić Agičić govorila o Emilu, odlasku, životu, povratku, o vječitoj čežnji, o sjećanjima koja  gradu i ostaju. Toplo i emotivno.

O dvije knjige ispunjene do zadnjih stranica tekstovima kojima je Emil punio skoro svakodnevno SBplus i Hrvatski glas Berlin, govorili su Borislav Stipić i potpisnica ovih redaka.

Bilo je ugodno ozračje za reći koju. Slušatelji vrlo pažljivi. Pjevanje Adastre kao nadopuna. Bilo je lijepo i slušati. I gledati lica koja su i Emila poznavala. Bilo je lijepo i olakšavajuće da smo na vrijeme obavili sve zadatke koje rad na knjizi traži. A s kojima se susretneš tek u hodu.

Drugi će puta biti lakše.  Puno lakše. Sad poznajemo gdje i kako. I poznajemo ljude i pravila. I postupke.

Bila je to jedna ugodna večer. Bilo je lijepo podsjetiti se Emilova života, ispunjava sad i ponosom  naš zajednički rad i suradnja. I radost je  imati u ruci njegove sabrane priče.

Završetak večeri donese opet ugodno druženje u dvorani knjižnice, pa u hotelu Savus, pa u restoranu Grozd.

Druženje smo nastavili i sljedeće jutro. Već u deset sati okupila se slavonska ekipa suradnika i prijatelja Hvatskog glasa Berlin: Marija, Slavica, Ivana, Katarina, Ivica, Antonio, Stipa. Pridružila nam se Elizabeta, naša Brođanka- Berlinčanka a onda i Zvonka, Dunja i Ozana. Većina se vidi po prvi puta ali sve djeluje kao da se poznajemo godinama.

Ma baš nam zafalilo  mjesta. Nepoznati gospodin do nas sam za stolom pa ga ljubazno, radi spajanja stolova,  molimo premjestiti se. Pristaje. Pa još uzimamo koji stolac. Kako ne, veli. Stjesnismo ga sasvim. Darujemo mu jednu Emilovu knjigu kao znak zahvalnosti. Knjigu spustismo na stol. Gospodin zagledan duboko u novine. Kad, malo kasnije, činimo fotografije. A na više njih sad vidimo, osim onih koje fotografiramo, i gospodina s novinama. Samo sad mu, na ovoj uhvaćenoj fotki, gdje je sav zanesen i zadubljen, umjesto novina, u rukama – Emilova knjiga!

Ah, svaki dan je prekratak posebno kad si s dragim prijatljima.  Tako je i ovo subotnje popodne proletjelo. Zapalismo svijeću na Emilovom grobu. Izmolismo molitvu dragu. A onda iz Bartolovaca put pod noge pa do Brodskog Stupnika. Tu je draga obitelj Jurčić, Slavica i Ivo, sinovi im Mislav i Domagoj. Pred kućnim vratima i pas Zagor traži meku ruku vlasnika(ce).

Zima je. Ovakvu Slavoniju ne pamtim. Magla sve prekriva.

Po takvoj, bijeloj i gustoj magli, izlazim kasno uvečer iz autobusa u  Velikoj Gorici. Ni prst pred okom se skoro ne vidi. Dok grabim naprijed, zaustavlja me glas:

“O, pa mi se poznajemo!”

Ne poznajem uopće glas. Ni lik. Niti bilo što.

“Sad se sjećam, sretosmo se  u Gradskom muzeju za nedavne književne večeri”, veli gospođa

“A, pa vi to tek stigli. Pa dođite na kavu, tu sam ja u Osječkoj”, veli Blanka pa na moje odbijanje radi žurbe,  već traži po torbi što to ima (jer zaboga, trgovine su zatvorene!) -mesa, kruha, slatkiša …Blanka me izljubi, izgrli, isprati.  Eh, ta Blanka! Što mi kvari već utvrđeno razmišljanje o nama tamo i njima ovamo!

Baš intenzivni dani. Mislim o tome dok avion uzlijeće s aerodroma Pleso. Treba se dokopati Stuttgarta, pa nakon dva-tri sata pauze, let za Berlin. Stigoh u  duboki, nedjeljni  mrak. Ispod upaljena svjetla predivnoga grada.

E, da, i pri ovom pogledu, moje srce kuca…kao zlatan sat.

Doma sam. (I tamo i ovdje. Sretnica!)

Dočekaše me raširene, drage  ruke.

Epilog:

Bilo je lijepo. Lijep rezultat. Lijepi doživljaji. Sjećanja. Dogovori. Razgovori. Susreti. Ispunilo srce i ono malo duše u meni. Nazivam više ljudi. Zahvaljujem.

Otvorim dan iza objavu o promociji u Brodu na portalu SBplus i čitam ono što sam navodno ja na promociji izrekla.

– “Ono malo duše” zbirka je od stotinjak priča u kojima Emil predstavlja svoj život  od djetinjstva, preko iseljeništva do povratka. Zahvaljujući njegovim pričama, u kojima je pisao s puno duše, ljudi u Berlinu upoznali su Slavonski Brod, šetali Splavarskom ulicom, znali kad bi propupala magnolija na Korzu, upoznali  Željka, Zrinku, Stipu, Ivicu, Anicui mnoge druge ljude ovoga grada, doznali za Stipu i njegove rode. Pisao je s puno duše. Ali je i živio s puno duše.

Ove godine obilježavamo 25 godina humanitarnog rada u Berlinu, a Emil je i tu dao sebe, baš kao što je njemačkom tamburaškom sastavu poslao iz Slavonije prve note za hrvatske tamburaške pjesme koje s puno uspjeha izvode, iako među njima nema Hrvata – kazala je Sonja Breljak, urednica Hrvatskog glasa Berlin govoreći o Emilu i knjizi, u kojoj je zapravo on sam predstavio sebe. – Moje srce večeras kuca kao zlatan sat izTadijinepjesme – kazala je Sonja Breljak uz poruku, kojom je i on sam na Hrvatskom Glasu Berlin završavao svoje napise. “Čitamo se Emile”.

Po pročitanom tekstu, uputih poruku kolegi Stipiću sa sbplusa: “Danas tek pogledah objavu o promociji i izložbi na sbplus. I vrlo se iznenadih. U dijelu koji se odnosi na moje riječi nema niti jedne točnosti. Dakle, drage kolege, ukoliko ste trebali ono što izrekoh, to ste mogli od mene dobiti u jednoj sekundi online. Ukoliko je to odraz nezainteresiranosti za rečeno s moje strane (jer vaše je točno preneseno), onda tome nema lijeka. Na netočnosti (faktografske) mogu konkretno ukazati, ukoliko ima volje i stalo vam je do toga. Ukoliko i nije, što se može, i to je dio novinarstva. Uz lijep pozdrav iz Berlina”.

A kolege brže bolje s tim na portal. Sve vrišti: Negativna kritika! Demanti!!! A ima i dodatak: Urednikov. Poruka meni:  “Budući bi to bio presedan da je SBplus svjesno objavio neistinu, a u cilju očuvanja demokratskog duha portala, rado ćemo objaviti sve “netočnosti” na koje kolegica želi “faktografski konkretno ukazati”, a koje je, navodno, objavila naša novinarka Primorac prenoseći što je, tijekom promoviranja Emilove knjige, kazala Sonja Breljak. Faktografske netočnosti napisane, dakako, a ne neobjavljene dijelove 20-ak minutnog izlaganja.”

Ajajaja, drage kolege. Zar je sezona kiselih krastavaca pa se nema sadržaja?!

A da su kolege zanimala fakta i netočnosti, mogli su ih porukom i zapitati ili govor (koji je samo kolega Ivica Vlašić pitao i dobio) zatražiti. Nisu, pa ih i ne šaljem njima već ispisujem ovdje.

U redovima posvećenim knjizi “On malo duše” (u tekstu potpisanom sa A.P/SBplus) i onome što izreče moja malenkost, više je netočnosti.

1.”Ono malo duše” zbirka je od stotinjak priča” -U knjizi je točno 59 priča.

2. Zahvaljujući njegovim pričama, u kojima je pisao s puno duše, ljudi u Berlinu upoznali su Slavonski Brod, šetali Splavarskom ulicom, znali kad bi propupala magnolija na Korzu, upoznali  Željka, Zrinku, Stipu, Ivicu, Anicu – Nigdje u govoru ne spominjem ime Anica, takvu suradnicu nemamo a niti se tako zove lik koje objavljene priče.

3. Ove godine obilježavamo 25 godina humanitarnog rada u Berlinu a Emil je i tu dao sebe,-Ne obilježavamo bezimeni mi nego Zavičajni klub Brođani iz Berlina na čiji humanitarni rad htjedoh skrenuti pozornost i čijoj prvoj zabavi u Berlinu je i pokojni Emil nazočio (valjda to znači “dade sebe”), što i rekoh u govoru.

4.  Baš kao što je njemačkom tamburaškom sastavu poslao iz Slavonije prve note za hrvatske tamburaške pjesme koje s puno uspjeha izvode, iako među njima nema Hrvata-naravno kako to nisu prve note koje su ovi ljudi dobili, pa sviraju hrvatske tamburaške pjesme od 1902. godine. – Bile su to prve suvremene (ne prve uopće) note za tamburaše iz Slavonskog Broda jer stare datiraju iz 1902. što i rekoh u govoru.

5. Moje srce večeras kuca kao zlatan sat izTadijinepjesme – kazala je Sonja Breljak uz poruku, kojom je i on sam na Hrvatskom Glasu Berlin završavao svoje napise. “Čitamo se Emile”. -Emil nikad svoje priče i tekstove kod nas nije završavao s “Čitamo se” već je to od početka pa sve do danas, njegovom inicijativom, interni pozdrav uredništva i suradnika portala što i rekoh u govoru. Pa je i moja poruka: Čitamo se, bila upućena suradnicima i čitateljima a ne (logično) pokojnom kolegi kako se u tekstu pogrešno citira.

I na kraju, što se tiče mog   “20-ak minutnog izlaganja” -trajalo je točno deset minuta, to izmjerih još u Berlinu (njemački običaj) prije nego li i krenuh na put. Možda se “nekima” to malo odužilo?! Ako žele provjeriti dužinu mog “izlaganja”ja ću ponovno doći pa da sve ponovimo! Imalo bi se šta (skoro cijela promocija) i ponoviti!

Uz sve to: naslovna fotografija “Sonja Breljak s brodskim suradnicima” objavljena uz “demanti” na SBplusu, nikad nije objavljena na Hrvatskom glasu Berlin, kako je potpisano (foto: hgb), već je uzeta iz facebock albuma kolege.

Sve ove netočnosti, propusti, površnosti bile bi ispravljene vrlo jednostavno da je bilo volje za tim, putem dvije poruke. Ovako, kolege od jednostavne želje za ispravkom netočnog i površnog, upućene privatnom porukom, čine na svoju ruku i bez volje pošiljatelja, javni demanti kojim se sugerira neka loša namjera  ili zavjera, narušavanje svetoga im pravila o širenju saaaame istine (“Budući bi to bio presedan da je SBplus svjesno objavio neistinu” -koja rečenica!).

O, drage kolege, draga domovino, naša je ljubav prema tebi beskrajna i neupitna. No, korektnost, temeljitost i točnost ovdje se u poslu, cijeni prije svega. I kad se na nju skrene pozornost, ispravi se ukoliko se pogriješilo. I razgovara licem u lice. I to je sve. Ni manje. Ni više.

To, ako nam je novinarstvo na srcu. A ne senzacionalizam.

Galerija fotografija : Promocija knjiga “Ono malo duše” i “Hrvatska-was ist das” 11.12.2015. Slavonski Brod