piše: Sonja Breljak
Berlin/ Bijah nešto bolesna u tjednu iza pa ne stigoh na probu crkvenog zbora kojega sam član. Pa, sad dobro, reći ćete, proba gore- dolje, da se nadoknaditi.
E, ali ova upravo i ne. Bijaše jedinstvena po mnogo čemu. Pa radi tog propuštenog žurim ovog, netom prošlog četvrtka ka podzemnoj postaji Nollendorfplatz.
Tu nedaleko, ulica je i dom u kojemu već godinama naš crkveni zbor koji pjesmom misna slavlja prati u crkvi na Mehringdammu ( trenutno radi renoviranja crkve, u bazilici svetog Ivana na Süd Stern), ima redovite probe.
Tu smo znali pjevati do kasna, svirati, slaviti, smijati se, pričati. Probe vodi i zborom ravna Matija Ćosić. Dom u kojemu probamo je upravo dom obitelji Ćosić, roditelja naše mlade ravnateljice, mame Anđice i tate Marjana …O njima je i riječ u ovom tekstu.
Naime, subotnja proba koju nevoljko propustih, bijaše na neki način posebna, oproštajna, jer upravo dok čitate ove redove, roditelji naše voditeljice zbora, mama Anđica i tata Marjan, na putu su, prema Hrvatskoj. Dobro, taj put su prelazili nekad godišnje i po više puta, posjete rodbini, ljetovanja, zimovanja. E, ali ovoga puta nije isto. Krenuli su doma, vraćaju se, odlaze, ili kako bi se to moglo sve imenovati. Uglavnom, berlinski dom (barem većim dijelom godine) zamjenit će onim u Kaštel Novom.
Sjedim preko puta Anđice Ćosić, u njenom dnevnom boravku gdje naš zbor već godinama pjeva i pjeva a njen suprug Marjan to sve strpljivo podnosi. I pričamo o vremenu iza i onom što treba doći.
Anđica …dobro, imena Anđa ali u razredu nas bilo više istog imena pa mene prozvali Anđica i tako i ostalo. Djevojačko prezime: Tadić. Mjesto porijekla -Tomislavgrad.
Godina je 1970. Netom su Marjan i Anđica sklopili bračni savez i već, eto ih na, tada nazvanom, privremenom radu u inozemstvu. Marjan je i prije radio u Njemačkoj pa je i Anđici bilo jasno kako će udajom krenuti u Njemačku, ostaviti roditelje, braću, sestre, rodno Duvanjsko polje.
Ah, tko bi rekao da je od tada prošlo čak 45 godina …Kao dlanom od dlan.
Vrijeme prošlo u radu, rađanju, odgoju, podizanju, putovanju, gradnji, molitvi, pjesmi. Od ovog do onog posla. Marjan je već pet godina u mirovini a Anđica godinu. Vrijeme je od povratka. Djeca, Ivanka, Tomislav i Matija, odrasli, su svoji ljudi, ima se o čemu brinuti, na koga misliti, troje je i unučadi …ima se čemu radovati.
Dolaskom u Berlin iz onog našeg nesretnog rata, vrlo brzo sam potražila društvo onih glazbenih sklonosti poput mojih. Tu u zboru Hrvatske katoličke misije Berlin kojeg je tih godina, s kraja devedesetih, vodila časna sestra Fabiola Bobaš, upoznah Anđicu Ćosić. Pjeva sopran kao i ja, pa često, sve češće i češće. kasnije i redovito, u zboru stajasmo vrlo blizu ili i jedna do druge.
Pjeva tu Anđica desetljećima. Rijetko solo. Ipak, jedna glavna uloga, nije ju mimoišla. Po njoj će i ostati upamćena.
Naime, odlaskom časnih sestara iz Berlina, poradi mjera štednje berlisnke biskupije, i crkveni zbor je ostao bez voditelja. Nakon početnih zbunjenosti novom situacijom, vjernici se trgnuli pa preuzeli uloge koje su obavljale do tada časne sestre, sviraju, vode, dirigiraju. To se dogodilo, srećom jer bi se inače sve raspalo, i sa zborom na Mehringdammu. Anđica Ćosić je tu preuzela ulogu organizatora. Probe su održavane u njenom stanu, uz puno, dugogodišnje razumijevanje supruga Marjana. A kad je koju godinu iza zborom počela ravnati kćerka im Matija, obiteljski angažman je postao potpun.
Zbor se stvarno pod njihovim rukama pozlatio, oživio, osvježio, uvećao, počeo temeljito raditi, redoviti probati, družiti se, nastupati. Često se zboru priključi i po koji operni pjevač koji djeluje u Berlinu, Evelin Novak ili Goran Cah ili Ante Jerkunica. Zajedno s pijanisticom Senkom Branković i mezzosopranisticom Esther Puzak, ostvaren je i lijep nastup na Blistavoj noći klasike u dvorcu Charlottenburg. A dosta je i planova za budućnost …
E, te planove morat će zbor i voditeljica Matija, ostvarivati bez članice zbora i mame Anđice.
Rekoh već, dok ovo čitate, sa suprugom Marjanom je Anđica na putu u Hrvatsku. Odlazi ili se vraća …nismo se mogli dogovoriti o pravoj riječi. Uglavnom …ide!
Kako god bilo .. u zdravlju i sretno bilo!
Nakon četrdeset i pet godina provedenih u Berlinu, nemoguće je otići a da šta od korijena ne ostane. Biljka ovdje dugo rasla, pa se primila.
Dio tih korijena biljkom nikao i u crkvenom zboru Hrvatske katoličke misije Berlin. Biljka olistala, propupala.
Proljeće je. Nekome vrijeme od povratka, odlaska.
A nekome od cvjetanja.
Raduje i jedno i drugo.