piše: Stipo Lučić
-Hvaljen Isus i Marija.
-Navijeke.
-Na dobro vam došla Badnja veče.
-I s tobom Bog d’o zajedno.
Najstarije neudano žensko čeljade u kući, djevojka koja je stasala i bila na redu za udaju, ako Bog da, iznosi na svečani stol Badnjice tri svijeće voštanice i prilazeći stolu u sav glas ukućanima čestita, na što svi uglas uzvraćamo. Ovaj put to je najstarija sestra. Mi mlađi smijuljimo se njenoj sramežljivosti i pokušavamo je dodatno zbuniti kako bi iznudili razlog za smijeh.
Svijeće, tri komada, tamnožute, od pčelinjeg voska, zabodene u sjeme pšenice našeg vlastitog uroda. Pšenica je drvenoj zdjelici napunjena do vrha, kao znak obilja, a zdjelica je na kruhu koji je majka ispekla još jutros i strogo priprijetila da ga netko ne bi načeo. Tu pšenicu će dida na proljeće pomiješati u sjeme koje se sije na njivu. Kruh i žito su zahvala za dobru ljetinu i molitva za novi urod, kazivao bi dida.
Stiglo je vrijeme radosti, kićenje jelke. Uvijek se to radilo na samu Badnicu, nekako u prevečerje kad se smire vanjski poslovi, pa je tako i sada. Nitko to ne radi ranije, dan dva, mada bi mi djeca voljeli. Nismo zadnju noć dobro prospavali uzbuđeni nadolazećim Božićem. Zaduženi smo za kićenje krizbana, pod nadzorom najstarije sestre i pod ponekim majčinim bačenim pogledom, podignutim sa kolača ili neke uzavrele mirisne šerpe. Praznična atmosfera, mir i obilje donose nam ushit i oduševljenje puno isčekivanja, novih nadanja.
Veselje i razdraganost preplavi kuću kad jelka bi postavljena negdje u kut. Spremno se načičkasmo oko kutije s nakitom i uz gurkanje vadimo prošlogodišnje, a i neke nove kuglice i nakit. Vrlo oprezno najstarija sestra vadi staklene kugle osjetljive i lomljive k’o tanki led, našarane svjetlucavim jarkim bojama i crtežima božićnih motiva, a pristigle skoro, rođačko-gastarbajterskom isporukom iz pečalbarskih zemalja. Svijetleće lampice u oblicima svijeća, cvijeća i voća su pod posebnim tretmanom.
– Nije to za djecu, znate li koliko to košta i koliko je struja opasna?
Ranije, dok nas nisu počeli obogaćivati proizvodima komercijaliziranog Božića, krizban se kitio isključivo domaćim proizvodima, “eko”, kako će kasnije pomodarci reći. Šišarke jele, u prirodnoj boji ili premazane “srebrom” za fijakere, orasi raznih veličina, neki posrebreni, prirodne kuglice su jabuke, srednjih veličina i raznih boja koje mirišu sve blagdanske dane. Šišarke hrastovog grma su takodje zgodne, prirodne ili premazane nekom bojom iz školske torbe ili bojom za tkaninu, a ulaštene komadom kore slanine i poneki lješnjak usjajen istom tehnikom.
A bombone?… One šećerne umotane u sjani celofan različitih boja izreckan na rubovima, četvrtaste i duguljaste, koje dječija usta pune vodom-zazubicom pri pogledu na njih, a u očima zaiskrili želja i vuče na blagdanski grijeh. Svi ih pogledom tražimo po kutiji prevrćući osatali nakit, tobože tražeći neku posebnu šišarku. Očekivano nema ih, majka ih donosi u zadnji moment, prije same večere, iz nekog od tajnih skrovišta kako bi u što većem broju dospjele na krizban, jer poneka je prošlih godina i pored budne prismotre bratsko-sestrinske konkurencije netragom znala nestati. Lani, već na Ivandan ostali su samo sjajni omoti napunjeni školskim papirom i loše zakamfulirani, a bombone su ostale kao slatki trag u našim dječijim ustima i mislima.
Badnjica je radni dan, odrasli su vani po kojekavim poslovima, samo se mi djeca prikradamo šporetu, zavirujemo u lonce i dišemo zamamne mirise kolača i pečenke i žudno isčekujemo mrak kad će se čeljad sjatiti se u kuću i konačno započeti dugoočekivana Badnjica. Dugotrajna molitva predvođena gromkim didinim glasom, popraćena znanim “Zdravo tijelo” ili “Radujte se narodi” odjekuje toplim domom i razliježe se kroz noć prtinama zatrpanim snijegom, dok mi djeca raspršeni po podu iz predostožnosti zbog zadirkivanja i smijeha sa nestrpljenjem očekujemo zadnje, Amen u molitvi. Svejedno se pogledavamo i povremeno prsnemo u smijeh kroz stisnute zube, na što dida, nakon kratkog zastoja, povišenim tonom nastavlja molitvu.
-..Nebu tako i na zemlji, kruh naš…….
Otac baca mrke poglede u našem pravcu.
Blagdanski stol je skroman, isti kod svih, bogatih i siromašnih. Posni grah, bez mesa, kruh i salata, obično domaći kiseli kupus iz kace, jer Badnjica je zapovidni post i nemrs.
-A kad ćemo kolače jesti? priupita majmlađa sestra.
-Ja bih malo mesa sa ražnja.
Majka se ne oglasi, mudro šuti jer znamo odgovor.
E da, i neizbježna rakija kao aperitiv muškoj odrasloj čeljadi i ponekoj hrabrijoj ženi je na stolu. Negdje u podrumu je par litara crnog vina, pristiglog iz Dalmacije, ali samo za probrane goste i za gašenje svijeća.
Konačno večera započinje. Opet, ovaj put kratkom molitvom uz koju dida, dok moli, pali svijeće, jednu po jednu drhtavom rukom i troši šibice, dok se mi djeca podsmjehujemo kako uspjeva promašiti fitilj svijeće, a onda zadovoljan uspješnim poslom, upaljenim svijećama i dovršenom molitvom, dohvaća čašu rakije i podiže u zrak, a i mi, s onim što je tko dobio, otac rakiju, majka i mi djeca neki domaći sok.
-Za porođenje Isusovo, za rod i blagoslov, za barićetno lito, za zdravlje i veselje, za voka i težaka, za…..
Otegnu se nabrajanje.
-Živjeli.
-Živioooo.
Obitelj je na okupu, nekako smo posebno bliski, smireni , neki blaženi mir zavladao je posvuda, ne samo u kući. Čini se da mir djetešceta liježe zasnježenim livadama i spušta planinskim padinama niz ledom okovane rijeke i potoke, ulazi u domove, u sve ljudske duše i svaki kutak zemlje. Srca svih su puna i vesela, zadovoljstvo je očito na svim licima. Stariji su zadovoljni plodovima ovogodišnjeg rada, bogatom ljetinom i dolaskom Božića, a mi djeca očarani smo obiljem hrane, novom odjećom i sveopćim mirom i veseljem.
Za večerom odrasli razgovaraju uglavnom o ljetini, o nadanjima i planovima za iduće ljeto, veselo nazdravljaju, a mi djeca u svemu tražimo razlog za smijeh. Prošlo je već preko sat vremena, hrana je pojedena i dida opet započinje molitvu i zahvaljivanje Svevišnjem na blagodatima. Uzima komad kruha s koricom, umače ga u crno vino u čaši i prinosi plamenu sviječe, pokušava kapljicama vina pogoditi fitilj svijeće i tako ju ugasiti. Drhtave ruke i loš starački vid potroše desetak kapi dok ugasi jednu svijeću. Svaki put zastane u molitvi kad cilja kapljicama, a mi orkestrirano glasovima usmjeravamo didinu težačku ruku. Jednom mi je pričao da je to naučio još od svog dide i da je takav običaj.
Zadovoljan gašenjem dida završi molitvu, poteže čašicu, nazdravi, baci pogled po prostoriji, po svima nama i zove me u krilo. Sjednem, a iz grla mu, onako muški i težački krenu nevješta pjesma..
-Ooooj ti malaaa u šarenoj šari, jesu li te ljubili bećari,…..
-Ooop čupava garava……
Pokušavam dječački pratiti, ne uspjevam niti tko dugi uspjeva, jer dida pjeva samo za Božić, a tijekom godine nisam ga čuo pjevati.
Već je vrijeme spremati se za polnoćku. Odrasli oblače najbolju odjeću za misu. Crkva nije daleko ali su prtine zatrpane , a treba doći bar pola sata ranije, zauzeti mjesto, jer za polnoćku nagrnu svi.
Mi djeca nerado odlazimo u krevete s mislima na šećerne bombone, šape, saljnjake, hurmašice,……..na rođenje malog Isusa, na Božić.