I poslije svega…
piše: Stjepan Poljaković
foto: Slavica Jurčić
Fotografija tvoje prijateljice s tvojom knjigom u ruci nagnala me zamoliti ju da knjigu stavi na “tvoj” panj u njenom dvorištu i da to zabilježi.
Brižna kakva je, napravila je to i još stavila krpu, stolnjak ili nešto slično ispod, da se knjiga ne uprlja.
Knjiga na tvom panju kao simbol, točka na i.
Nas dvojica nismo nešto puno pričali dok si tabanao ovim prostranstvima. Priče o tebi sam čitao i gdjegod slušao od drugih. Ljetos sam dobio zadatak od urednice da ti na grobu najavim izlazak knjige.
Poslije toga smo otišli u dvorište koje si volio i u kojem si imao svoj panj, svoje mjesto za sjedenje. Razmišljao sam sjedeći tamo kolika je odgovornost na onima koji nastavljaju nečiju misiju.
Čitao sam u nedjelju dobar dio priča iz „Ono malo duše“ i za razliku od onih tvojih političkih palamuđenja na „sbplus-u“ koja su me nervirala, ovo ima dušu, ljepotu, onu ljudskost svojstvenu velikim ljudima.
Čestitam ti jer si bio toliko hrabar da si nam svima poklonio dio svoga srca, ono malo duše, dovoljno da te zavolimo ili počnemo cijeniti i uvažavati.
Fora je u razgovoru spomenuti, pohvaliti se, da i tvoj kraj pisca za čitanje ima. Bartolovci su tu, nama pod nosom. Puno sam puta prolazio kraj tvoga sadašnjeg prebivališta i ne pomišljajući da ću tamo obilaziti grob jedva poznatog prijatelja.
Bili smo na promociji, bio bi ponosan na samoga sebe. Opet si uspio raznježiti nježniji spol. U čast i sjećanje na tvoj mili lik bilo je suza, gdjegod koji uzdisaj, sijaset za te prigode primjerenih riječi. Ne brini se, nitko nije pretjerivao niti je to dugo trajalo, svega sat vremena.
Znaš da tvoj najbolji bivši prijatelj nije bio. Ima onih koji vjeruju da sada zajedno istražujete jednu od staza u univerzumu. Pročitali su njegovo sjećanje na tebe…
Okupio si nas ili privukao kao magnet, sa svih strana svijeta. Na kavi u „Centalu“ upoznao se ovaj brodski dio Glasa. I mrtav si skupio više poštovatelja nego mnogi živi.
U srcu svakoga od nas si ostavio manji ili veći trag. Pomogao si nam svjesno ili ne da budemo bolji, drugačiji, da činimo ono o čemu ni sanjali nismo.
Na panju i oko njega, po keju, remšajdskim, bartolovačkim livadama, vjetar će kroz šum u granama drveća uz drum prenositi poruku sjećanja: “Ovdje su dolazili Emil i Čuko …“