/Panonskim prostranstvima – 3.dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Sunce je okruženo oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.
Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.
Sunce će me milovati blagim rukama
A ja ću biti na vrhu sam.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Svladao sam žalost.
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce!
(Pjesma o čovjeku i Suncu)
Tadija će ostati vječan po svojoj pjesničkoj ostavštini, a mi mali, obični ljudi po našim milim i dragim koji će nastaviti život poslije nas, po našoj djeci, po djeci njihove djece, po djeci djece naše djece…
I kao što se isprepliću kišni i sunčani dani, kao što poslije kiše zasja Sunce, tako i u čovječjem životu poslije tuge dolazi veselje, a poslije žalosti – radost.
I neka ona, osunčana, osvijetljena strana bude dominanta u našim životima!
…
…
