Iz naše arhive/ objavljeno 20.12.2015.
Sven Adam Ewin ...iz knjige “Zmijski car”
Ja hodam na prstima po travi pored puta
(Dok prilazim ti, majko, ja tiho moram biti),
Prepoznaš li mi korak ti bit ćeš strašno ljuta,
Što opet nenajavljen u posjet dolazim ti.
A nisi stigla složit’ ni marame, ni skuta
(Tu malu neurednost uvijek si htjela skriti)!
No posjet tebi, draga, tek usputna je ruta
I ovaj hladni fakat – moj pad je okomiti.
Na ploči bijeli lišaj već prekrio je fuge,
Ni cvijetak neću stavit’ u betonsku ti vazu,
Jer prizivam u glavi sve sate one duge,
Dok čekala si noću moj korak niza stazu!
Da ostavim ti cvijetak, ti svisla bi od tuge,
što opet nisi čula – moj korak u prolazu.