ZAPRUĐE, BABURIČINA 4

Sven Adam Ewin
Sretnem na Marsu
Kolegu astronauta.

Dugo smo gore,
Obojicu nas dere
Nepodnošljiva nostalgija.

Bok!
Bok!

Kako je?, pitam.
Gura se, veli. A ti… otkud si?
Rekoh: Zemljanin.
Znam to, nego s kojeg si kontinenta?
Europa, kažem. Padosmo jedan drugom u zagrljaj! I on iz Europe!
Koji dio?, pita. Rekoh: Mediteran. Opet zagrljaj! I on s Mediterana!

Sad ja pitam njega: Grk? Španjolac? Francuz? Talijan?
Ma ne, veli. Hrvat!
Hrvat??? Nije moguće!… Pitam ga: Dalmacija? Slavonija?
Veli: Zagreb! Zapruđe.
Zapruđe? Nevjerojatno! Pa i ja iz Zapruđa. Izljubimo se na mrtvo.

A gdje u Zapruđu?, pita me on. Na kojoj si adresi. I briše suze.
Velim: Baburičina 4, prvi kat, stan 12.
Ja trinaest, kaže, vrata do vrata.

I oba zašutimo.