Iz naše arhive/ objavljeno 10.05.2009., pročitano za proslave Majčina dana u Hrvatskoj zajednici Berlin 09.05.2015.
piše: Sonja Breljak
ilustracija: slika Marice Kolak
Malo je praznika i datuma od općeg značenja kojega trgovine iskorištavaju do te mjere da to graniči s dobrim ukusom, kao što su to ovdje Majčin dan i Valentinovo. Istina, događa se ta trgovačko-reklamna agresija i dobrano prije Božića i Uskrsa. Tada to traje i duže, i po mjesec dana prije blagdana pa svi već otvrdnu na taj pritisak i jedva dočekaju da kampanja prođe.
I kod Majčinog dana, slična stvar. Postade to javna a ne osobna stvar. Pa pomalo privlači a više odbija. Traže od nas da osobi koju volimo, izrazimo tu ljubav onako kako nam nude i onda kada je to propisano, na Majčin dan! Pa ako nisi –ne valja. A ako jesi- pitanje je: kako si? Jesi li onako kako to preporuča trgovina?
Umiješali se svi u sasvim osobne, osjetljive i osjećajne stvari. Stavili ih u određene okvire. Utvrdili jedan dan u godini u kojemu žele to obaviti-i gotovo.
Imam ponajprije, osim na sadržaj, primjedbe i na formu. Ja bih to nazvala Majčini dani. Tek toliko da ih bude, jer ih i jeste- više! Jer ih je i u životu više nego li je to jedan jedini kojega se obilježava. Dakle, nazovimo ih Majčini dani.
Pa kakvi su to ti majčini dani danas? Kakva je ta majčina uloga. I kakvi su joj poslovi? Uvijek važni. A rijetko prepoznati. Vječito spominjani. U srcu sačuvani. Tek kad se ne obave primjetni. A kada prestanu-nenadoknadivi. Nikad zaboravljeni. Bilo da ste u ulozi majke ili se spominjete svoje.
O tome su napisane bezbrojne priče i pjesme. Može se samo dodavati. Jer je u svakom od nas još po jedna priča sa ove ili one strane, priča o majci li priča majke.
Prati i mene ta uloga svih minuta, sati, dana i mjeseci posljednjih dvadeset godina. Posao je to bez radnog vremena, slobodnih dana, godišnjeg odmora, bolovanja ili mirovine. Jedinstven posao!
O njemu čuh nedavno zanimljivu pripovijest. Koju evo i Vama prenosim.
– Došla jedna mama kući umorna s posla. Kad, na stolu ceduljica. Piše joj njen osmogodišnji sin Ivica. Nevještim i još neispisanim rukopisom, ispostavio osmogodišnjak svojoj mami svoj prvi, pravi račun. Na njemu ispod naslova “Ivičin račun mami”, redom stoji da je on, dolje potpisani njen sin Ivica, tijekom protekloga mjeseca bio dobar i vrijedan, obavljao razne usluge i poslove po kući, pomagao mami, pa sada očekuje za to i nagradu, prvu plaću.
Pa piše u Ivičinu računu sljedeće: donosio drva-2 eura, išao u trgovinu-3 eura, usisavao prašinu- 1 euro, pomagao bratu u zadaći- 2 eura, odnosio smeće- 1 euro i redom tako. Na kraju podvučeno i piše: Ukupno -20 eura.
Mama malo nakrivila glavu, gleda račun, smješka se, pa zovnu Ivicu i veli mu: – Istina, vrijedno si radio i pomagao, pa evo i 20 eura.
Ivica pomalo iznenađen da mati ne govori ništa više, prihvati traženi novac. Otputi se s njim poslije u grad te se predade ispunjavanju slatkih želja, po koji kolač, igrica ili strip. Ubrzo potrošio polovicu zarađenog novca. Uputio se nakon toga zadovoljno kući.
Kad, u njegovoj sobi, na krevetu, stoji cedulja. Na njoj piše u naslovu: “Mamin račun Ivici”. A u računu jedna ispod druge, nižu se stavke od kojih se nekih i sam Ivica jako dobro sjeća.
Piše:- pod srcem nosila i rodila Ivicu-0 eura! Dojila ga i hranila – 0 eura! Učila da stoji i hoda-0 eura! Bdjela nad njim kad nije spavao- 0 eura! Milovala i njegovala za dječjih bolesti -0 eura! Oblačila, prala, peglala -0 eura! Vodila u školu-0 eura!- Pomagala u zadaći-0 eura! Ljubila, pazila i mazila-0 eura… i tako redom. A na kraju lijepo podvučeno i piše: Ukupno-0 eura!
Na ovom mjestu, veli pripovijest, mali Ivica “iskopa” ušteđevinu od mjesečnog džeparca da nadomiri potrošeni i vrati majci novac od ispostavljenog računa. Lice mu crveno. Ponešto od stida. A više od shvaćene lekcije. I ljubavi. Pa grli mamu objema ručicama.
Kad poraste, njegovi putevi će ga voditi lijevo i desno. Neće biti istovjetni uvijek, mišlju, riječju i djelom s majčinima. Niti će majka uvijek i na sve gledati sa odobravanjem.
Prirodno je to. Životni putovi nas vode drugim, često razliličitim pravcima.
Cijeli život zbrajat ćemo i oduzimati, primati i praviti brojne račune različitim ljudima i ispisivati cedulje slične Ivičinoj. Ko je kome i što učinio, pomogao, uzeo, dao, primio, pozajmio, dugovao, vratio …
Samo na jednom računu, kojega svatko od nas s ljubavlju i bez rezerve u srcu čuva i pazi, stoji onaj majčin potpis.
I zbir i cijena, za neprocjenjivo blago, njen urađeni “posao od –nula eura”!