U novom izdanju hrvatskog katoličkog kalendara “Danica 2016.” uobičajeno je cijela pregršt odličnih priča i pjesama. O kvaliteti objavljenog govori i to kako je ovo 135 godina izlaska ovog kalendara u nakladi Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronim iz Zagreba.
U novom broju Danice je, dvanaestu godinu za redom, i jedna priča Sonje Breljak, urednice HGB. Naslov priče je:
I LJUBAVI I MRŽNJE IZMEĐU NAS.
IZ NAŠE ARHIVE/ objavljeno 13.07.2012.
piše: Sonja Breljak
Granični prijelazi Slavonski i Bosanski Šamac …Velim …Bosanski Šamac iako po novom, onom poslijeratnom (pre)imenovanju, s bosanske strane stoji tek Šamac. Bez pridjeva “bosanski”. Rjeđe smo na ovom graničnom prijelazu pri dolasku u Bosnu i Hercegovinu. Češće na onom kod (Bosanske) Gradiške. Stari gradovi a imena po novom. Pa iako nakon dužeg vremena …
jer ne bijaše me tu cijelu godinu …sve pomalo djeluje tuđe, ulaz je to u …htjela ne htjela …drugi dio mene.
Tako, iz slavonske ravnice i vrućine, uplovismo u čudne, tajnovite, bosanskohercegovačke predjele …one zemlje što je kako pjesnik lijepo opisa …prepuna čari, trepeta šuma i bljeska vode, brda joj kite gradovi stari, nad njima silni oblaci brode; čini se to je začaran kraj u kome vilu progoni zmaj.
Ne treba boljeg opisa. Pogađa u srž, dubinu, bitak. Iako je u trenutku koji ipak traje prilično dugo, realitet ove zemlje, malo manje poetičan.
Dakle …Šamac, pa evo nas onda do Doboja, Maglaja, Zenice, Viteza, Novog Travnika …svaki od gradova, pored podebljeg libra povijesti, nosi i djelić nečega što se tiče moje osobnosti, doživljaja ili ljudi koje poznavah nekada, u, kako je to kažem, “bivšem životu”.
Doboj …grad gdje je moj suprug svojevremeno služio vojni rok ondašnje vojske a ja putujući vlakom iz Sarajeva gdje bijah na četvrtoj godini studija novinarstva, zaputih mu se u “tajni posjet”. Godina je 1983. Jedva i pogledah Doboj već žurno s kolodvora do vojarne. Dan je polaganja vojničke zakletve i ja već kasnim. Ok, ok, meni je već 21 godina ali eto ne rekoh roditeljima, ne rekoh nikome tad o tom putovanju. Svečanost već završila dok je pristigla s kolodvora grupa posjetitelja među kojima sam i ja.
Čekam u krugu vojarne budućeg supruga …iako tad to ne bijaše još sasvim razvidno …te stvari valjda dragi Bog po svome uređuje. Dakle, čekam da se spremi, dobije odobrenje i iz kruga vojarne iziđemo u Doboj u tom danu kad ima slobodno. Ono …okolo puno vojnika, rodbine …ne razgovaram ni skim i ne poznajem nikoga. Iznenada mi prilazi jedan od vojnika.– Je li mala, jesi li ti iz Bugojna? A ja iznenađena, bez teksta. Lice mi potpuno nepoznato. Blokada. A on nastavlja: -Mama i tata ti se zovu Marija i Stipo? Ja tek uspjeh potvrdno klimnuti glavom. -I imaš ujake u Slavoniji, u Valpovu? Aha!? -Ja sam tvoj rođak Marko!
E, da, bio je to moj rođak Marko iz Valpova, na odsluženju vojnog roka u Doboju, što ja tad nisam znala, onaj kojeg sam susrela i pri nedavnom posjetu Slavoniji, danas poznati valpovački odvjetnik s kojim se uvijek uz sladak smijeh prisjetim kako ga tada ne prepoznah i kako se u nelagodi zbunih. Tako je moj svojevremeni, prvi i jedini posjet budućem suprugu u Doboju, (p)ostao moja „tajna“ za koju su saznali i ujaci u Valpovu i roditelji u Bugojnu, prije nego li se ja i vratih u Sarajevo!
Eto, “taj” Doboj tu pred nama, pa oboje pokušavamo dokučiti gdje je koji dio grada kojeg upoznah ja tada na kratko …jedno poslijepodne …a suprug i nešto na duže …cijeli vojni rok.
Pa onda Zenica …posrnuli, potamnjeli „grad čelika“ …tu smo (nerado) dolazili u regionalnu bolnicu za malo ozbiljnijih bolesti kojima nije bio dorastao tadašnji bugojanski Dom zdravlja. Stariji sin je u zeničkoj bolnici operiran koji mjesec po rođenju. Godina je to 1989./1990. kad su mnoge stvari u svjetskim (pad Berlinskog zida) i lokalnim (i šire poznatim i ne baš slavnim) razmjerima, poprimile ubrzan i po nas presudan tijek pa sve dobro, predobro pamtim …
Eto, ne možeš proći ovim krajevima da ne probudiš tisuće uspomena. Slično je i s drugim gradovima, Maglajem, Vitezom, Novim Travnikom. A bilo bi isto i da smo dolazili s druge strane, od Banja Luke, Travnika, Jajca …
Dobar citat mi posla prije neki dan pjesnikinja Ljerka Totch Naumova iz Makedonije: –“Niti jedan teret nije tako težak kao uspomene“(Alfredo Rancini). Baš je tako!
Napravismo pauzu (potrebna mi je)15 minuta prije ulaska u Bugojno. Ravno Rostovo. Nekad smo tu dolazili na topli izvor naziva Vruća voda, u berbu šumskih jagoda ili kakav izlet s firmom pod sjenicom kraj restorana. Sad je ovdje gradsko zimsko skijalište i ljetno izletište. U ovo doba, vrijeme je žetve pa po livadama na uzvisini žetelaca kao u pjesmi Nikole Šopa. Stare sjenice gdje se često roštiljalo više nema. No, obnovljeni restoran, u vlasništvu jednog splitskog poduzetnika, pruža očekivano dobar ugođaj. U blizini je i etno selo, okolo se rasule oku ugodne vikend kućice, mirišu otkosi trave, pogled umirujući …
Poslijeratna istraživanja su pokazala kako je upravo u ovom pravcu za rata odvedeno i nestalo dvadesetak Hrvata pokupljenih iz logora Stadion gdje je svojevremeno osam mjeseci bio zatočen i moj brat. Nestali i nikad se više nisu pojavili, ni živi ni mrtvi …E, baš su uspomene teret!
Primičemo se gradu u sumrak. Leži nam kao na dlanu dok se spuštamo od Rostova. Gradske svjetiljke već upaljene. Toplo je. I ovi dijelovi zemljice Bosne a Hercegovine još i više, svakodnevno se, već više od mjesec dana, “kuhaju” na skoro 40 stupnjeva.
Poznatim ulicama manje poznatih, poslije rata nadjenutih naziva, prilazimo središtu ovog drugog, neizbrisivog dijela mene.
Eh, moj grade …moj ranjeni, rodni grade …i ljubavi i mržnje između nas!