piše: Nela Stipančić Radonić
Za ovu Novu slavlja je bilo doista posvuda, baš kao i svaku godinu, pa bila ona ovdje, izvan domovine ili tamo “kod kuće”. Jer, ljudi su ljudi, rado se vesele, zaboravljaju sve svoje brige i malo luduju.
Srećom da postoje trenuci u životu, kada se konačno većina opusti (iako uvijek postoje oni koji ne popuštaju nikada), jer ono vrijeme između, mogli bismo nazvati “pravim životom”, a ovi momenti dođu kao neka pauza ili mala nagrada za nas smrtnike.
Vjerojatno ima već i onih, koji su strašno nestrpljivi pa se već pitaju: – Što će biti sutra?
No, meni se nikako još o tomu ne razmišlja, barem ne danas, barem ne još do jutra… A ipak, htjela ne htjela, moram, jer sam naprosto primorana.
Ni u snu zapravo pomislila ne bih da će moje prve misli, već u Novoj godini biti obojene upravo ovim sivim bojama i još sumornijim tonovima.
I to nakon svih prekrasnih čestitki što ih udijelismo jedni drugima, u rijetkim momentima, kada se čovjek lakše zanese i nekakva radost ga dotakne, ona ista koja zatreperi još od Božića pa traje barem do Nove godine. S pregrštom lijepih želja, a što znači i misli, i nerijetko, i djela. I to jedni prema drugima.
Pa se ulovim kako uzdišem i razmišljam: – Kad bi Božić trajao cijelu godinu, a godina samo ovaj tjedan dana, bilo bi nam svima puno ljepše i lakše. Ali, najprije bismo se morali složiti svi oko toga, jer u suprotnom, bojim se da jedni o drugima ovisimo – ili kvarimo ili uljepšavamo naše zajedničko vrijeme…
Eto, sad dođoh upravo do toga.
Znamo li doista, u kakvom vremenu živimo?
Na žalost, meni je iz dana u dan sve jasnije. Ali ne mogu se pohvaliti da mi i to shvaćanje imalo pomaže.
Jer, kako reagirati na to, kada se iznenada i novogodišnja zabava, glazba, smijeh i veselje prekida. Dok u nam još sve treperi, a misli tople i nježne labde daleko iznad naših glava nad drugim nebom i krovovima bližnjih i dragih prijatelja, koji, iako nisu s nama za stolom, jesu u našim srcima pa smo svejedno veseli i sretni kao da smo skupa.
Trudimo se svim silama i pred sobom i pred djecom za stolom ne pokazati ni tugu ni uzdah ni nostalgiju ni bilo kakav treptaj, kojim bi odali da smo svjesni, koliki nas kilometri dijele od “našega doma”.
Utom, prekid televizijskoga programa.
Glasnogovornik policije i ministar unutarnjih poslova skupa sa svim novinarima. Slike specijalnih policajaca naoružanih do zuba i gusto poredanih na najvažnijim gradskim trgovima. München, negdje nakon jedan sat ujutro. Tako je započela 2016. godina.
Ovakvim slikama za Novu godinu ne treba ni ton ni objašnjenje. Sve je svima jasno. Raspoloženje je iščezlo. Tup, neugodan osjećaj uvukao se brzinom pogleda u čovjeka. Jučer Francuska – danas Njemačka. Sutra, tko zna? Pitanja bez odgovora.
Mir u čovjeku lagano nestaje, a uvlači se nemir. I raste. Jer, sada su među nama, pomiješani, u istome gradu, onom koji je prihvatio tolike izbjeglice, nestretne ljude s već izgubljenom nadom u bolje sutra i u drugoga čovjeka. Na onim istim ulicama, kojima upravo toliki mladi hodaju i slave. Život. Slobodu. Druženja. Skupa s mojim sinom.
Pogled na njegovo prazno mjesto za stolom. Dok zovemo ga, znam da upravo svi roditelji rade to isto. Ili već sjedaju u auto…
A slike onih naoružanih policajaca do zuba te prve izjave o ozbiljnim terorističkim prijetnjama i zatvaranju noćnih prometnih linija tutnje, sigurna sam, svima pred očima i u ušima.
Ne, nisam u panici. Ali, pomisao, kako postoje ljudi, koji su spremni sve napraviti da drugim ljudima otmu život, ukradu mir i ubiju svaku radost i nadu, čine me toliko tužnom da bih mogla plakati cijelu godinu.
Zato, ne sluteći nimalo da ću danas umjesto stihova zapisati ove retke, razmišljam o našem vremenu i ne mogu se nikako oteti dojmu da klizimo polako prema…kraju.
I jedino što nam može pomoći, jest molitva.
Pa i za takve ljude koje su otrovali mržnjom.
Namjerno.