piše: Nela Stipančić Radonić
Na portalu iz Berlina priču pod rubrikom – Gdje si komšija, stišćem i ispada mi pred oči – Moj svijet u malom i Australija. Malo se zatresoh, uh, to je stvarno daleko, rekoh pa krenuh na daleko putovanje.
Sve mi nekako drago kako smo mi ipak tu, blizu kuće, samo šest, sedam sati, ovisi kakve smo sreće na putu, a obično budu zastoji i gužve, jer Nijemci uvijek i svuda putuju, uglavnom iz zabave, a ne nostalgije, kao mi, pa se ugodno namještam i čitam, jer me, eto baš zanima, je li bolje njima ili nama?
Promatra me stoga pažljivo, kao ja nju, gospođa Višnja, koja upravo ispija preko puta mene svoju prvu kavicu ujutro sa svojim sunčanim naočalama, jer (imam dojam) tako bolje vidi ono o čemu priča.
A tamo, brate mili, sve komšija do komšije, ne znaš koji joj je bliži …
I razgovara ona lijepo sa svima, isto kao i sa ribama. I saznajem, kako se jedni o drugima lijepo brinu i hrane. Pa se nasmijah od uha do uha i odmah sjetih i same sebe, ovdje u Münchenu.
Tako se i meni, ovdje čini, iako nisam u kući, već u zgradi. Kod mene je isto prvi susjed iz Turske sam samcat, za sada, kao da se ne može nikako odlučiti, hoće li izabrati ovdje ili tamo sebi ženu, jer izbora podjednako ima. Pa onda do njega odmah, samohrana mlada Njemica majka, čijoj je curici neki Amerikanac tata. Ona mi je jedina bila na kavici i odmah se požalila da On uopće za dijete ne pita …
Malo iznad nas su se tek nedavno doselili neki novi i to iz naših krajeva, ali nisam s njima još usta otvorila pa ne mogu točnije ništa reći, osim da im prezime završava na ić. Ispod nas su napokon domaći, a ne divlji, ali ispod njih koliko se sjećam su Kinezi, barem im tako na vratima piše, a preko puta njih iz Sri Lanke, među kojima i prijatelj moga sina. Imaju iste godine, a sve ostale sličnosti moraju tražiti iz pristojnosti.
Zato ja svako jutro otvaram svoj laptop i puštam jednu dalmatinsku, slavonsku ili jednostavno domaću pa prevrtim malo po našim portalima, ali samo nakratko, da me ne bi struja stresla i onda lijepo započnem dan uz svoju kavicu sa svojim mislima. Sa svima.
A za uspomenu i dugo sjećanje, umjesto razglednice, koja tko zna kada bi uopće stigla, šaljem dragoj Višnji svoje ostale misli uz zajedničku kavicu (malo su i na njemačkom, jer prikrivam svoj položaj ježa u tuđem lišću).
Mir geht´ s ganz gut
Mir geht´ s ganz gut
ich habe viel Mut
Keine Sorge, keine Angst
Ponekad je nebo malo vlažno
I dan kišno bljedunjav ili žut
pa se mičem s balkona
I navlačim zavjese od
galebova i morskih dupina
I odmah se lakše klizi
po valovima novih dana
Mir geht´ s ganz gut
Ich habe viel Mut
Keine Sorge, keine Angst
Ponekad se sjetim naših papiga
kako me zorom dozivaju
I pitam jesu li dobile mlade
u novom domu kod prijateljice
Onda mi ptice u parku zapjevaju
pa me vjetar digne u visine
I oči odjedre na pučinu
gdje sve se stopilo
na usnama nebeskima
Mir geht´ s ganz gut
ich habe viel Mut
Keine Sorge, keine Angst
Kada se vratim sa putovanja
soba je ista ali ja drugačija
kofere pune školjki i riba
istresam još danima iz očiju
Mir geht´ s ganz gut,
ich habe viel Mut,
Keine Sorge, keine Angst
ich bin auf meinem Weg
zu den Sternen