S PUNO DUŠE UČINJENO

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Uobičajeno, s kraja prethodne ili u prvim danima nove godine prošetamo stranicama našeg Hrvatskog glasa Berlin, točnije prošetamo kroz godinu prošlu preko  događaja što smo ih pratili, doživljaja u kojima smo sudjelovali, likova koja smo susretali, o njima pisali, s kojima smo surađivali.

A bila je to godina …o, još kakva godina! S puno događaja i doživljaja.

Započesmo je kao i ovu s pregledom i analizom, tekstom naslova Nemoguće zaboraviti. O, kako, još kako bijah svjesna odgovornosti koju, nakon smrti( s jeseni 2014.) urednika, suosnivača i dragog suradnika Emila Cipara, nosim u sebi, na meni. I bijah uvjerena kako opstanku i daljem razvoju portala mogu doprinijeti samo u tijesnoj suradnji s dragim ljudima koji su nas okruživali  podupirali još od samih početaka našeg Glasa. I ne prevarih se. Bi tako. Dokazi toga su na našim stranicama. Pa i šire. No, redom…

Pisali smo o svemu što doživljava i boli ovaj naš mali i zbunjeni svijet. Izbjeglička kriza, teroristički napadi…Napetosti, dvojbe. Radosti i tuge.

Pratili smo i čime se bave hrvatska udruženja u Berlinu i drugdje. Pisali smo i o novim autorskim radovima (knjigama) naših suradnika: Adolfa Polegubića, Sonje Smolec, Svena Adama Ewina, Marije Matijašević, Iveka Milčeca… o humanitarnim aktivnostima “Brođana”, o nastojanju asimiliranja ili opstanka misija na materinskom jeziku, dolasku novog berlinskog nadbiskupa, papinskog nuncija, našeg Nikole Eterovića…

Hrvatska je u prošloj godini dobila po prvi puta u povijesti, predsjednicu države. O, što je bilo veselo, za njena posjeta Berlinu. Dobro, kod gđe Merkel i predsjednika Gaucka, uobičajeno svečano i s državničkim počastima. Ali, u veleposlanstvu RH, gdje je predsjednica susrela berlinske Hrvate, bi i više od toga. Prigodan, pristao govor pa fotografiranje s oduševljenim pukom. -Pa, gospodine, već se peti puta slikate s predsjednicom! Tim riječima je pokušao djelatnik osiguranja, smanjiti i ograničiti euforiju iseljenoga hrvatskoga puka željna toplih riječi, koje ne donose u stvarnosti puno, ali toplinom, griju iseljeničke duše. 

Izbor jedne (sposobne) žene na mjesto predsjednice dogodio se potom po prvi puta u povijesti i u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici u Berlinu.  Naime, nakon ostavke vodstva, izbornu krizu u ovoj najstarijoj Hrvatskoj zajednici u Europi, razriješila je Mira Kiš, prihvativši se mjesta na vrućoj stolici koju drugi nisu željeli ili za takvo mjesto nisu uspjeli pronaći suradnike. Miri, koju brojni u Zajednici zovu “naša Kolinda”, uspjelo je stisnuti redove i okupiti ekipu suradnika te nastaviti zahtjevan rad ovog udruženja, jedinog koje u Berlinu posjeduje i održava prostorije u kojima su moguća i šira i veća okupljanja.

Kriza ovog udruženja o kojoj smo i mi izvještavali, dovela je u Berlin te u prostorije Hrvatske zajednice, predstojnicu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Dariju Krstičević sa suradnicima. Prvi je to posjet hrvatske države kojem udruženju berlinskih Hrvata. Istina, materijalno, to još ništa nije pomoglo ovom udruženju ali je pokazalo kako se na pojedinim mjestima u državnim službama koje se bave iseljeništvom otvaraju uši za probleme društava koja daleko od domovine rade na očuvanju hrvatskog identiteta.

Ova činjenica i nas se dotakla. Nakon javljanja na Natječaj za potporu projekata organizacija i fizičkih lica koja rade na očuvanju hrvatskog identiteta, dobismo od Državnog ureda za Hrvate izvan RH, istina simboličnu, ali ipak dostatnu financijsku potporu ( 10 tisuća kuna) koja nam je omogućila ostvariti dva važna zadatka u godini 2015. Uspjeli smo očuvati i dalje razvijati Hrvatski glas Berlin. I uspjeli smo u namjeri i obećanju danom s kraja prošle godine, izdati knjigu naslova “Ono malo duše”-priče o djetinjstvu, iseljeništvu, povratku, autora Emila Cipara. Knjiga sadrži izabrane priče pokojnog kolege, koje slijede njegov život. Prva promocija, kako je i red, bi sredinom prosinca netom prošle godine, održana u Emilovom rodnom gradu, Slavonskom Brodu, gdje su i kolege s portala SBplus također predstavile knjigu Emilovih kolumni i izložbu njegovih fotografija.O, kako je bilo lijepo susresti naše drage kolege, suradnike i prijatelje Emila i Glasa! Druge promocije i čitanja ( jer ima se šta!) tek  će  uslijediti.

E, da, ta naša “Ono malo duše” u koju je stao, eto, dio jednog života ljudskog! Evo je tu, na mom pisaćem stolu dok prvog dana godine ove, nove, sričem ove redove, podsjećajući se dana iza. S njene naslovnice, smiješi se lik dragog kolege. Naslovni portret uradio je akademski slikar Marko Kern. U uređenju knjige sa mnom je sudjelovao naš mladi urednik Antonio Gavran, Brođanin kao i Emil, zahvaljujući čijem radu i pažnji i dalje naš Glas ima lijepo lice i dobar duh. Sama Emilova ruka, k nama ga je dovela.

U izboru priča za knjigu sudjelovala je naša kolumnistica Sandra Marelja Muić iz Zadra i Marija Kukić iz Kutjeva, odnedavno i draga lektorica Hrvatskog glasa Berlin koja pažljivo prati sve moguće gramatičke i leksičke ispravnosti našeg glasila.

Grafičko uređenje odradila je Sonja Smolec iz Velike Gorice a lekturom nas je počastila Marta Gubina iz Osijeka, supruga našeg suradnika Marijana Gubine, poznatog hrvatskoj jevnosti i po nedavnoj nagradi koju je dobila kazališna predstava “260 dana” rađena po istoimenom Marijanovom romanu koji opisuje njegove dane zarobljeništva.

Na njemačkom sažetku”Ono malo duše” poradila je naša Mirela Bajlović Marasović koja se u pojmove odlaska, iseljavanja i vraćanja, jako dobro razumije jer je sve, silom prilika, isprobala na vlastitoj koži.

I na kraju, a to je na samom početku “naše knjige” sjećanje na Emila ispisao je njegov i naš prijatelj i drag suradnik Željko Mužević. Napisao i zapisao 08. kolovoza a preminuo 30. rujna prošle godine. Eto! Vidite, s koliko duha i s kako puno duše smo svi zajedno radili na “Ono malo duše”. Radili i odradili. Uspjeli! Svaka Vam čast dragi moji suradnici. Pravo je zadovoljstvo raditi s Vama.

Sad idemo dalje. “Ono malo duše” je neizbrisivo s nama, na stranicama portala, u desetak rubrika, na stotine i stotine tekstova, ali i u knjizi, u probranih 59 priča koja ostavljaju trag, izazivaju i na smijeh i na suze kod svakog tko ih čita.

I Emil je  tako i dalje s nama. S ponosom između sebe dijelimo njegov pozdrav i radujemo se novim čitateljima i suradnicima, svima koji s duhom i dušom svijet doživljavaju, promatraju i  opisuju.

Čitamo se  i u godini novoj, ovoj!