SUSRETI …IZ NAŠE ARHIVE /objavljeno 29.07.2011. i u Katoličkom kalendaru Danica 2013.
piše: Sonja Breljak
Valpovo/ Eto … godišnji odmor skoro se primiče svojem kraju. Slično kao prethodnih godina, u povratku prelazimo rodnu Bosnu i Hercegovinu, ulazimo u Hrvatsku …na putu smo prema Berlinu. Ipak …još ne. Prethodnih godina to ne učinismo pa treba napraviti ove godine …posjet Slavoniji, točnije okolici Osijeka gdje žive još rijetki mi ostaci mamine obitelji Kuna.
Stoga, umjesto na graničnom prijelazu Bosanska Gradiška ili kako to po novome u takozvanoj Republici Srpskoj kažu …Gradiška, prelazimo u Hrvatsku na prijelazu Bosanski Šamac odnosno Šamac.
Ulazimo u mirne, pitome, urednim redovima kuća urešene, ulice …eh ovdje već s grana vise veliki bijeli i plavi plodovi šljiva a s kraja ceste protežu se beskrajni nizovi klipova kukuruza ili promiču žute glave suncokreta …Sikirevci, Piškorevci …Đakovo pa onda iz predgrađa Osijeka, iz Višnjevca, hvatamo put prema Josipovcu, Petrijevcima, pa preko Šaga do Valpova. Ne bi me par godina. Pa žurim …u susret …
Žurim čuti još koji puta od ujaka …najmlađeg brata pokojne mame …kako je to bilo s kraja pedesetih godina kad je siromašna i bez prve muške glave …obitelj Kuna s kupreške visoravni, preselila u ravne predjele Slavonije.
Ah ….kako se raduje ostarjeli ujak, jedini preostali bliži mi rođak s mamine strane. I ja. Konačno netko tko poznaje sve moje. I mene iz onih godina kad se pelena vukla za mnom. Iako su nas dijelile stotine kilometara i neobilježene a ipak poznate granice dviju republika tada iste države, mnoga sam ljeta kao djevojčica provela u valpovačkoj dugoj ulici, ondašnjeg naziva Bratstva jedinstva a današnjeg …Bana Jelačića. Trčala bih u ljetno doba kad završi škola u zagrljaj bake Lucije …na koju …kažu …sličim. Eh, I sad se sjećam tog posljednjeg susreta i rastanka …čekaj me bako, ja ću opet doći na ljeto …rekoh. Mene su zvale i vukle bosanske šume i planine, roditelji i škola, a baku godine i bolest. Pa nije mogla čekati.
Pa pričaj ujo, kako je to bilo …velim. Želim opet čuti, znati. Otkud obitelj Kuna s Kupresa, iz zaseoka Osmanlije, u Valpovu? Kada? Kako? Eh …tu se ima što slušati i čuti. Pa povlačiti paralele s vlastitim životima. Moji su to korijeni.
Siromaštvo …a šta drugo …potjeralo brojne obitelji s ognjišta …pripovjeda ujak.
Najprije stigao rat. Iscrpio sve što se iz ljudi, životinja i prirode izvući da.
Ujak Jozo, kojeg posjetih u Valpovu …rođen je 1940. godine.
–Ćaća nam za rata ode za hrvatskom vojskom. A mater s nama malima … u zbjegu kasnije stigli do Bjelovara. Najstariji brat Tomislav imao 14 godina, Marta ..tvoja mama imala deset, onda poslije rođene Milija i Ružica …Pričali stariji …ali ja se ne sjećam da ga i vidjeh …ćaća došao za obitelji u Bjelovar …rat završio …noćio, ujutro ga odvelo i više ga nismo nikada vidjeli.
Ma šta je mogla sirota mati onda? Gladnih usta koliko voliš. Iz Bjelovara moradosmo nazad u Bosnu. Stigli do Bugojna. Tu uskoro umrle …od gladi Milija i … od bolesti …Ružica. A država naredila …svak svojoj kući …dobit ćete građu za kuću. E, šta ćeš s građom kad nema glave obitelji …ko će graditi …pripovjeda ujak.
Oko kuće se …kad izgradiše svoje …sletjela bliža i dalja rodbina pa se malena obitelj udovice Lucije Kuna rođene Grbeša, na koncu ipak useli u svoje tamo negdje s kraja četrdesetih godina.
–Sestrica Marta …tvoja mama …ostala raditi u Bugojnu već s četrnaest godina. Nas dva brata s mamom u Osmanlijama. Onda se dogodila nesreća. I ne sjećam se više točno kako je to bilo …uglavnom …penjao sam se na drvo kao desetogodišnjak. Pri padu iščašim kuk. Kost ostane sasvim visoko, sve se upalilo.
Seka iz Bugojna došla voditi me doktorima u Travnik. A ovi opet tamo stavili samo gips na takvu nogu pa sve i ostalo kao pri padu. Noga zato kraća. Teško i hodati. Boli. Kad smo tamo 1958. preselili u Slavoniju, doktori vele …e da se kuk odmah namjestio kako valja a ne samo stavio u gips …ne bi bilo nikakvih posljedica …ovako …
Tako pripovjeda danas sedamdesetijednogodišnji ujak Jozo, koji se zajedno s mamom, starijim bratom i njegovom obitelji, 1958. godine, preselio u Valpovo.
–Ma šta ću ti pričati …glad i neimaština natjerali. Ostavili svu zemlju na Kupresu, prevezli teretnim vlakom japiju, građu iz naše šume. Građu prodali …trebalo je platiti u Slavoniji kupljeni komad zemlje …nismo je dobili od države nego su nam je prodali oni koji su je prije besplatno dobili. Kuću smo pravili kasnije …počinjali od krova. Napravimo krovište, pa gore na tavanskim gredama spavamo dok se dalje kuća ne zgotovi. Poslije s Kupresa stiglo još rođaka …svak svakom pomagao skućiti se. Ja se zaposlio u ovdašnjoj korpari …kad sam prvi puta nešto pogriješio … odmah se sazvao savjet, pa komisija, pa stigla prijetnja otkazom …spominju sve moguće “grijehe” …a ja kasnije pitao mater …nisam znao …a i to mi spočitnuše …a šta je to “ustaško dijete”?
Eh, koji život …opisuje ujak. On i supruga i mirovinu stekli u toj istoj valpovačkoj firmi proizvodeći najprije korpe od pruća a onda plastične, upotrebne predmete. Dvije kćerke danas rade kao više medicinske sestre u Osječkom kliničkom centru. Tamo, u Osijeku i žive s obiteljima. Valpovačka, duga ulica …koje se jako dobro sjećam …nekako opustjela. Jedan ujak …onaj najstariji brat Tomislav …umro prije koju godinu. Sestra Marta …ona koja je zarana zarađivala …moja mama …isto tako. Sve manje je i u Valpovu sugovornika koji se sjećaju Osmanlija, rata, putovanja u Slavoniju, gradnje, borbe …a mene eto zanima …i dok pričamo i spominjemo se …osjećam toplinu, pripadnost kao rijetko gdje i rijetko kome.
Šetam voćnjakom, stazom, grobljem, ulicama, oko gradskih znamenitosti …dvorca iz vlasništva bogate obitelji Prandau –Normann. Volim ove predjele, mir ulica, Karašicu, kukuružnjake, crveno obzorje slavonske ravnice.
Mati mi davno pričala …a potvrđuje to i ujak … kad je prvi puta dolazila u posjet obitelji u Valpovo, ja bijah netom rođena. Mati me po izlasku iz vlaka spustila na kratko u osječku travu. Otud valjda u mene ušao miris slavonske zemlje …korijeni mi bliski …ovdje su i danas …u Valpovu, Osijeku, Đakovu, Požegi, Našicama, Donjem Miholjcu …izdanci tih korijena …kumovi, nećaci, rođaci, zemljaci …moj raseljeni narod.
To je moja Slavonija.