piše: Mirjana Blašković
Još jedna priča o Coroni, ne, o SARS-COv 2/COVID 19. Složit će te se, puno prikladnije ime za takvo zlo koje je snašlo čovječanstvo ove 2020.godine. Nije zaslužio naziv Corona(Kruna) samo zbog vanjskih obilježja, taj mali virus koji je, kako kažu, pokorio svijet i stavio nas u okvire postojanja a oduzeo nam bivanje i slobodu.
I opet se potvrdila ona stara, da tek kad izgubiš nešto ili nekog, uvidiš njegovu pravu vrijednost i shvatiš da previše toga uzimaš “zdravo za gotovo”.
A mi smo izgubili sigurnost, slobodu, proljeće… Svakog dana se povećavaju brojke oboljelih i umrlih namećući nam strah od smrti, zabrinutost za naše najbliže i nas same.
I bila bi ovo još jedna tmurna, nimalo pozitivna priča da se pozitivom, humorom, poput svih onih koji na društvenim mrežama šalju fotografije i videa, umanjujući trenutnu bezizlaznost ove situacije, ne odlučih suprotstaviti ovom ružnom snu.
Ja sam kao i većina drugih ljudi u Njemačkoj stavljena na “Kurzarbeit”, što će reći, čekam, zasada do 19. 04., nadajući se da će do tada sve ovo proći, provodeći vrijeme sa obitelji, za koju u ovim užurbanim vremenima, imamo premalo vremena.
Pozdrav koji zadnjih dana upućuju u Njemačkoj: “Bleib gesund” zamijenio je sve one od: “Schönen Tag”, “Schönen Abend”, do “Schönes Wochenende”. Najvažnije je sada ostati zdrav. A nije li to uvijek?
Vremena napretek, za sve što se inače ne stigne, ili bar ne u željenoj mjeri, uz svakodnevne obveze. U mom slučaju tu se podrazumijeva: čitanje, pečenje kolača, gledanje filmova… Pored toga, tu su još sinove zadaće i savladavanje gradiva koje je dobio napismeno, bez ikakvih online opcija.
Nakon što sam izredala u posljednjih tjedan dana sve one stare, provjerene recepte, počevši od palačinki, pite sa jabukama, štrudle sa sirom… danas odlučih za doručak ispohati kruh i uz to čaj od šipka, jer jedno bez drugog ne ide. Navike su čudna stvar, a osobito one koje nosimo iz djetinjstva.
Prisjeti me moj pohani kruh na knjigu Pavla Pavličića “Kruh i mast” i onu priču o pofeznama koju pročitah, ima tome dosta. Tad sam prvi put čula da se za pohani kruh kaže pofezna, a Pavličić mu je posvetio cijelu priču prisjetivši se kako je komad pohanog kruha-pofeznu, stavljao između dvije kriške običnog kruha zavaravajući druge a i samog sebe da je šnicla.
A zamislite još naziva “french toast”. Baš kao i “purée” koji je kod nas bio tek “tenfani krumpir” čiju je tajnu otkrila i jedna baka Jula kad je iz malog slavonskoga sela došla u posjetu šogorici u grad. Potonja ju je zamolila da ostane na ručku, rekavši joj da su na meniu “purée” i šnicla a baka Jula je, pogledavši na zidni sat, ustanovila da joj je ionako pobjegao autobus a do slijedećeg ima podosta vremena, pristala s još većom željom da otkrije kakvo se to čudo krije iza “pireja”.
Ručak je bio poslužen, a baka Jula je, pomalo u čudu, pomalo razočarana, izjavila kako je taj “purée” potpuno isti kao i naš “tenfani krumpir” pomalo uvrijedivši kuharicu, oduzimajući njenom jelu francusko, kulinarsko ime.
Odvukla mene rasprava o imenima u sasvim drugom smjeru od Corone, što mi je i bio cilj. Završavam ovu priču razmišljajući o starom receptu koji bih mogla izvući iz zaborava i njegovim mirisom vratiti sjećanja, a ujedno i otjerati zle misli, premostiti strahove i pomoći da se iz ovog ružnog sna probudimo zdravi i spremni za sve one izazove i puteve koji nas još očekuju.
Bleiben Sie gesund!