Nela Stipančić Radonić
za gušu stisla čvrsto zima
pa sve bijelo, bijelo pred očima
dah se ledi, a suze trepere dok lagano klize
niz lica prolaznika s rukama zavučenim
duboko u džepove
kao miševi u svoje rupe, a noge
navrat-nanos poskakuju po zaleđenoj cesti,
dok neke plešu nezgrapno po zraku
skupa s ledenim vjetrom što s krovova vreba
kao lopov iz zasjede
zaskakujući iznad glava, ušiju i
golih vratova pa sve niže i niže,
besramno zavlačeći svoje prste
kroz veste i košulje
– sve do toplih grudi
i srce bi najradije nekamo uteklo,
ali nema kamo pa lupka otužno i beživotno
kao da će svaki tren zaspati od umora
tu na ledenoj, bijeloj cesti
gdje je ljetos sve do oblaka skakutalo
u radosnom zanosu po mirisnim alejama ruža
nesebično dijeleći svoje uzdahe s njima
no mnogi ih ne zamijetiše, iako kraj njih prođoše
uvijek u žurbi, uvijek zamišljeni
i u potrazi za nečim
ali nikako da zastanu i otvore oči
pa sve bijelo, bijelo
pred očima prolaznika,
bilo zimi ili ljeti