Poruka (svima od Augusta Šenoe)
Nela Stipančić Radonić
Usred ove tišine grada sjetih se tebe
I glavu oslonih jutros
na tvoje rame
dok drugi jure autima za svojim
snovima po uredima
dok ptice se sklanjaju u krošnje prije kiše
a djeca žure u školu
u kojoj je znanja sve manje umjesto više
Nadam se da ne smetam i ne remetim
tvoje riječi čiste i bijele kao rublje na štriku
samo nitko ne diže glavu i ne gleda
u tom pravcu
Ti me spazi iz daljine i prije no
što stigoh
pa mi mahnu da priđem bliže
da bolje čujem dok mi govoriš:
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto …
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj …
Kako si znao što ću te upitati
na prvom našem susretu
a nisam ni kćer ni unuka ti
niti sam rođena u istom gradu
Kako to da sada ti i ja pričamo
usred ovoliko ljudi oko nas
i nitko se ne osvrće
Kako to da sam došla k tebi
jutros a ne po
novine
koje ne znam niti odabrati
jer ne piše onako kako ja
umijem čitati, a ti to tako lijepo izreći:
Nek ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Pa me time još ohrabri na polasku
I potapša lagano po ramenu
tako da sada već laganije hodam
I ne ljutim se više na svom putu
već šaljem drugima tvoju poruku:
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi …
Ti budi svoj!
Draga Nela,
Slučajno lutajući stranicama interneta, naiđoh na tvoje priče i stihove. Dojmilo me, odlutah u prošlost, rastužih se i cijelu večer sam razmišljala o tebi. Vidim da nisi više u Zagrebu, otišla si u gastarbajtere. Pišeš tako lijepo, pročitala sam tvoje pjesme i priče. Ne mogu a da ne kažem kako mi je strašno žao što se tolike godine nismo vidjele ili makar čule. Kako ti je obitelj Goran i dječica… Javi se… Mira (kitinka111@gmail.com)
..Pišeš o Studentskom domu na Savi, a sjećaš li se kako ti se nije sviđao jer nisi mogla učiti od buke.