Nela Stipančić Radonić
Voljela bih reći da još sanjam
dok gazim vodu do prsa
s osmijehom dalje koračam
u šutnji na nepoznatom putu
Voljela bih zapjevati svako jutro
u bojama duge iznenada i bez oklijevanja
naglas pred svima
Voljela bih reći da još čuva
u ladicama uspomene kao haljine
kojima boje i mirise nije ispralo
vrijeme na mom putu
Voljela bih reći da još srećem u prolazu
poznata lica iza ugla pekarnice
u kojoj svrate svi moji
prijatelji i prijateljice nakon posla
i da ih ima kao golubova na trgu
punom zrna dok ga bacam
iz daljine i čekam da slete
Voljela bih reći da ih je svakim danom
sve više i ne stanu u riječi moje pjesme
i na moje ruke kao dvije rijeke
koje uvijek teku i ne zastajkuju
ispred noći ni prepreke
Voljela bih sve to sada reći
Ali, ne mogu.
(12.03.2015.)
Ponekad je dobro u blagosti pustiti naše drage ‘pekarnice’…
Zapravo, pustiti ih da stanu na pravo i povlašteno mjesto
u našem srcu… A onda se, malo po malo, ispružati prema
novim mirisima ‘iza ugla’… Jer ponekad i iza krutih zidova
koji nemaju ‘veliku povijest’, stanuju boje i mrvice koje čekaju
svoje namjernike da ih obraduju na jedan novi, drugačiji način…
Svratiti do starih ‘pekarnica’ je lijepo i budi uspomene, ali
ostati predugo u njima, može uskratiti dio ljepote od boja i
mirisa u onom sutra, a koji nestrpljivo čekaju na nas..