piše: Stjepan Poljaković
Ima tome desetak godina kako smo moj susjed Tona i ja pristupili obnovi njegovog travnjaka. Došao je u mirovinu i želio je u miru nasuti novi sloj zemlje, posijati travu i dati zemlji što treba, ne bi li dobio, kako se on šalio, „Alianz Arenu.“
Ja sam bio asistent na lopati. 26 kubika pomno izabrane zemlje, svaki kamenčić izvađen, svi vidljivi korijeni korova povađeni. Susjed je osobno odvozio tačke po tačke i istresao gdje je to bilo potrebno. Sve je odrađeno pažljivo i studiozno; i sjetva, i redovito zalijevanje pumpom iz bunara. Sve kako treba!
Te se zime Tona vratio u Njemačku na nekoliko mjeseci. S proljeća sam čuo susjede kako zlurado komentiraju da je „Alianz Arena“ postala krtičnjak. Ja sam odradio prve košnje, sve dok se Tona nije vratio. Bilo mi je žao što je savršeno poravnata površina nagrđena krtičnjacima. Sjetih se koliko je truda uloženo, s koliko pažnje je sve odrađeno. Ožiljci su bili tu. Gotovo nepopravljiva šteta!
Ovoga se sjetih prije nekolIko dana, valjda zato što sam dosta vremena provodio gledajući travnjake raznih arena po Francuskoj. Svjedočili smo i krticama koji su pokušale uništiti trud momaka koji su nekoliko dana kasnije odgovorili najbolje što su znali. Pobijedili su europskog prvaka.
Između ideje o članku i realizacije došao sam pred praznik, Dan državnosti. Suočili smo se s padom vlade, neslogom između vladajućih. I šlag na kraju, izlazak Britanije iz okrilja EU.
Krtice su nezgodna bića. Mogu biti korisne ako malo prorahle tlo, a opet… Kada vam se pojave među paradajzom, lozom, krumpirom ili kada u košnji trave na njih naletite kosilicom ili trimerom, nastaje šteta.
Krtice u našem društvu ruju i potkopavaju temelje onoga za što su naši hrabri branitelji svoju krvcu lili. Mnogi, poput mene, gledaju u ono što je poslije njihovog rovanja nastalo na površini Lijepe nam Naše, i nisu sretni.
Puno je truda uloženo, kamenja povađeno i korova uništeno da bismo danas oko sebe gledali mnoštvo napuštenih i zapuštenih domaćinstava.
Ne jednom zapitali smo se ima li sve smisla. Moje mišljenje je da će u konačnici smisla biti. Vrijeme treba vremena da odradi što odraditi treba. U kontekstu povijesti, stoljeća… 25 godina je skoro pa treptaj. Društva, koja mi smatramo boljima od sebe, prolazila su svoje katarze i preslagivanja puno duže i krvavije nego što mi danas prolazimo.
Uvijek je bilo susjeda koji su se zlurado veselili krticama kod susjeda. Ali se događalo i događa se još uvijek da se na kapiji ukaže netko tko je voljan pomoći.
Bilo je i bit će onih koji larmaju i filozofiraju. Recite mi! Ako ste zaposleni, ako imate obveza, ako ste društveno angažirani, stignete li vi larmati, gunđati i filozofirati? Što vam to govori o galamdžijama?
Balkanskim sindromom nazivam pojavu kada netko kupi 26 kubika zemlje i posije novi travnjak, a trojica ili petorica susjeda krenu s nabrajanjem zašto nešto neće uspjeti. Premalo je optimista, vizionara koji će reći da se nešto može i treba. Zato nam je, kako nam je.
Svima nama za 25. rođendan Lijepe Naše želim više vjere i snage da u najmračnijoj noći tragamo za tračkom svjetla, više volje da iznova sijemo i sadimo, krticama i zluradim susjedima za inat, a nama i pokoljenjima iza nas za blagoslov i uživanje.