Iz naše arhive/ objavljeno 23.01.2016.
Mato Zlatko Damjanović
Zašto si sada sklopio oči
umorni dido, u osvit dana,
zar srcu tvome svejedno je sada
u polju našem kak´a je rana?
Marinska svića kapa po ruci,
u ćelo glave raspelo staro,
po dvoru zgrade – u njima blago,
koje si cilog života stvar´o.
Ornice i plug nikada više
plužiti neće dugačke njive,
Sokol i Cveta i Bujtar stari
još samo u mom sjećanju žive.
Svinjarska torba na klinu vjesi,
nikada nikom trebati neće,
kad si mi iz nje jabuku dav´o,
moje je lice sjalo od sreće.
Za Uskrs bi nam šar´o šibe,
najljepše što bi u šumi naš´o,
na Badnjak nudio rakiju s medom
i u pol sobe slamu unaš´o.
Pusta je sada avlija naša,
žalostan kućar bez tvoga glasa,
k´o ambar prazan bez zrna žita,
kola i orma bez konjskog kasa.
super