Iz naše arhive/ objavljeno 16.06.2016.
Roko Dobra
Jednom sam ti htio prisloniti uho
gotovo na prsa da ti srce čujem,
a kob se isprsi ruljom mjesto kruhom,
učinivši da te uvijek samo snujem.
Drugi put sam bio izmislio foru:
strpljivo ću čekat da te čim ne prenem,
a tebe su tvoji čekali u dvoru –
ej, uvijek na istom kuda god okrenem.
Treći put sam, stvarno, pomislio: tu si
poput trave morske, kao dašak meka,
uto sijevnu oblak i tresnu zapusi;
gospodarit stade plima i oseka
Katinovin mulon* – uvijek neki dusi
stizali bi prije tebe izdaleka!
(Žirje, 06. kolovoza 2009.)
_______________________________
* Katinov mul – bio je odmah uz kuće,
među kojima je bila i kuća roditelja ove
moje nerazdružive prijateljice u godinama
moga djetinjstva i odrastanja na otoku
Žirju, da bi, puno kasnije, bio nasut
kamenjem i poravnan slojem betona
pred današnjim trajektnim pristaništem
Vajik, kad proštijem tvoj sonet, dragi moj rođače, mada nisi s nama, tu si, suza mi se probudi u mom modrom
oku. Neka ti je laka žirajska zemlja.