Tekst: Dragica Šimić
Tea
Kada bi otvorila prozore možda bi sjeverac zgrabio sve te sive, opore misli i sjećanja i rastjerao ih kao tmaste, zgusnute oblake iznad njene glave. Ali vani je bjelina opčinjala joj oči i nije htjela pokvariti ljepotu borova čije su se grane savijale pod teretom snijega ni oteti veselje usamljenom vjetru što je kovitlao bijele nanose, vraćao ih u visine i veselio se njihovom ponovnom padu.
A najradije bi u njemu pročistila svoje uspomene, iskapajući iz snježne lavine samo one sjajne što svojim svjetlucanjem vesele dušu i vraćaju sjaj očima.
No stalno je u mislima čula tupe udare očeve ruke popraćene pijanim psovkama sa vanjske strane njihovog malog stana koji im je zakon dodijelio nakon dugih sudskih sporova u kojima je morala onako sitna i nedorasla svjedočiti na sudu u majčinu korist. I ne razumijevajući potpuno zašto je njen otac drugačiji od drugih očeva, zašto ih u ranu zoru budi pijanim prijetnjama, dok se u strahu onako poluobučene i snene privijaju majci uz skute a srce im bije kao preplašena ptica prijeteći da će se vinuti plašljivo iz uzdrhtalih grudi.
Neprospavane noći uzimale su svoj danak u školi. Nije imala volju učiti kao druga djeca. Sjedila bi samo poslušno u toj klupi daleko od brojeva i riječi, od zimskih pjesmica i bojanki i tupo gledala u ploču nemogavši ući u bit kredom ispisanog teksta.
***
Nina
“Stalno uporedjujem život s rijekom. I zaista, slično je. Zahvaćeni bujicama i virovima plovimo tom čudnom rijekom života. Gdje nas dovede, kamo nas izbaci kao naplavine i okrutno ostavi na obalama prepuštene nekim drugim strujama.
Sad kad su se virovi izravnali, bujice stišale i izbistrile vode, stojim na nekom drugom čvrstom tlu a rijeke prolaze. Nose druge sudbine, druga imena. A ja u svojoj osamljenosti puštam mislima da budu moj drug, isprepliću se u začaranom krugu rađajući priče, vezući sjećanja što poput raznobojnih traka vijore na vjetru postojanja. Često zapušu ti vjetrovi, zavijore se sjećanja u kojima otkrijemo davne dane, stara lica, ljudske priče.
Duša se tad osvrne i gleda. Jesu li to još one livade, oni potoci, oni puteljci, ona mala škola u dolini zlatnih polja, oni brežuljci sa bijelim stadima na obroncima i zvuk frule poznatog dječaka sa školskih priredbi i ona grlena pjesma neke zanesene djevojčice što sanja o brodvejskim binama. Jesmo li još u bijelom gradu čarobnih zima u kojima se ponekad u daljini čuje zvuk praporca a u dalekim, gustim šumama zavija zov vukova što prijeti dječjem snu.
Ne znam jesam li te izvukla negdje iz zaboravljenih misli ili te duša čuvala kao eho naših dalekih obala. Jer ova tuđa rijeka velika i hladna nema ljepotu planinske dive niti tajne svjetove trava, puzavica, rakova školjkaša, jata malih sitnih riba ni čudne virove što u dubine nose lišće doneseno vjetrom sa obala na kojima si ostala upisana, ti djevojčica s tužnom pričom djetinjstva.
I da li još žive vukovi iz tvog sna žedni tvog djetinjeg osmijeha?
Znam samo da sam ga htjela nacrtati svojom maštom u kutove tvojih sklopljenih usana i skinuti ozbiljnu masku sa tvog lica svojstvenu samo odraslima.”
Tako je mislila Nina gledajući dugo na zaslonu kompjutora još uvijek vitku i lijepu priliku žene duge kose boje meda s pravilnim razdjeljkom na vrhu glave, što je uokvirivala ovalno nježno lice u kojem je prepoznala djevojčicu iz školskih dana i kojoj je upavo sad pisala dirljivu poruku sretna što ju vidi poslije toliko godina.
-Nikada se neću udati, ni imati dečka, govorila bi ravnodušno kad bi djevojčice šaputale o prvim ljubavima.
Čudila se Nina njenoj ravnodušnosti prema svim ljepotama svijeta jer je sama gajila ljubav za šarene kamenčiće na putu, ptice što su se dizale iz smrznutih kasnojesenskih krošnji navješćujući ponovo duboke snjegove, oblake u nekom čudnom krstarenju nebom i ljude i djecu koje je posmatrala istraživačkim djetinjim očima. Željela je jednom vidjeti isto takvo divljenje u Teinim očima, htjela je da se njene usne rastvore u radosti i da iz njih polete bijele grlice djetinjeg smijeha.
No ona je stajala postrance, obučena po zadnjoj modi poznatih berlinskih modnih kuća u odjeći koju je za nju birala očeva ljubavnica i na kojoj su joj zavidjele mnoge djevojčice ne znajući da je Tea prezirala sve što je imalo veze sa njenim ocem i često je molila majku da ne nosi tu mrsku odjeću.
No samohranoj majci dvije djevojčice sa slabo plaćenim poslom dobro je došla svaka pomoć te se odlučno oglušila o njene molbe po ko zna koji put.
Poslije su se njihovi putevi razišli. Srele su druge mlade ljude, prepustile kolotečini vremena. Viđala ju je ponekad lijepu i ponosnu, ali ravnodušnu i bez smiješka pitajući se hoće li iko uspjeti skinuti ozbiljnost sa njenog lica, hoće li život uspjeti vratiti osmijehe koje joj je nepravedno oduzeo.
****
Tea
-Jesam li ikada bila dijete, pitala se sada gledajući s prozora u osnježenu planinu Gurten s koje je puhao hladni vjetar Fohn tražeći u tom snježnom bespuću bezbrižnu ciku djece iz rodnog kraja. Otvorila je prozor kao da će na obalama rijeke Are vidjeti dvije djevojčice sa čijim se malim tijelima naganjaju hladni zimski vjetrovi. Jedna u skupom krznenom kaputu skinuta netom sa osvijetljenog izloga velegrada, druga u skromnom kaputiću od crvene čohe koji je šivala njena majka u dugim zimskim noćima.
To jutro je bilo posebno teško za nju. Otac je došao kući za zimske praznike. Uvijek je dovodio svoju ljubavnicu na takve odmore a onda bi u noćima pijanstva udarao na njihova vrata.
Majka bi je ujutro dovela do škole. Htjela je učiteljici objasniti da su provele još jednu neprospavanu noć i da sigurno neće biti u stanju pratiti nastavu kao druga djeca. Slušala je kako šapuću ne trudeći se odgonetnuti sadržaj njihovog razgovora. Znala je da govore o njenom ocu koji joj je zauvijek otuđio djetinjstvo i bezbrižnost. Onda je učiteljica otišla do prve klupe vodeći za ruku djevojčicu od čijeg ju je osmijeha što joj na licu ucrtavao dvije male rupice oblilo blago rumenilo.
-Stavit ću vas zajedno u klupu. Pošto ne stanujete daleko jedna od druge možete i domaće uratke pisati zajedno. Nadam se da ćete biti dobre prijateljice.
Teina mama je ozbiljno prihvatila učiteljičin prijedlog pa je Nina dolazila skoro svaki dan, pomagala joj shvatiti daleko i nerazumljivo.
“Nina je nosila je čuđenje u očima, divila se stvarima koje ja nisam primjećivala, na putu do škole pokazivala mi čudesne oblutke od leda koje je iscrtavala zima u malom potočiću što je tekao kroz selo i prepoznavala u njima likove iz bajki. U proljeće bi otkrila prve ljubice u travi i divila se prvim ožujskim cvjetovima behara u granama koje smo poslije zajedno crtali i bojali skupim bojicama što ih je slao moj otac kad bi u rijetkom, trijeznom stanju osjetio grižnju savjesti zbog svih nepravdi koje bi nam učinio, ili bi ga savjesna rodbina i njegovi stari roditelji savjetovali da se smiri i promijeni svoj odnos prema nama. Tada bi liječio svoju savjest šaljući nam skupe poklone koje sam prezirala i pozivajući nas na ferije u daleku zemlju u kojoj je živio sa izblajhanom konobaricom iz otrcanog zavičajnog kluba.”
Otvorila je prozor otmjenog stana na četvrtom katu Bernske zgrade i pustila da joj suhi vjetar hladi rumeno lice sa kog su naglo padale suze u snijeg zaleđene ulice.
A onda je došao rat. Sjetila se kako su spakirale kofere ona, majka i sestra, napuštajući taj mali kutak zemlje primorane ponovo potražiti pomoć od oca. Na pretrpanom kolodvoru čekao ih je mrzovoljan dok ga je u stopu pratila ta čudna ženska spodoba s licem čađavim od zagušljivog kafanskog zraka, s velikom borom iznad očiju koja je odavala mrzovoljnost zbog njihovog dolaska i lisičjim pogledom koji je budno pratio očeve pokrete i poglede da ne bi iskazali koju riječ dobrodošlice. Smjestio nas je u mali stan u suterenu pun vlage iz kog smo ujutro izlazile blijede prijanjajući revno novim poslovima.
“I ništa se nije promijenilo u mojim osjećajima, čak ni onog dana kad smo sve tri stajale nad očevim grobom, nasuprot toj neuglednoj prilici koja je lila krokodilske suze pred rijetkim prijateljima koji su do kraja otrpili očevu neugodnu narav jer su valjda i sami bili takvi i njenu lisičju priliku koju je zajedno sa dubokim dekolteom pokrivao prozirni crni šal.
Gledala sam u majčino lice, dobrodušno i pročišćeno, blago i puno oprosta i znala sam da sad stojim tu samo radi nje i običaja kojima je robovala. Osjećam li grižnju savjesti što ni jedna suza nije kanula za ovim strancem za kojeg su mi rekli da je moj otac? Jesam li mirna što je utihnulo daleko zavijanje vukova što noću remeti dječji san ili mi srce otvrdlo pred krutosti?”
Plakala je dugo, sve dok je hladnoća zimskog podneva nije vratila u stvarnost. Smrznutim prstima zatvorila je prozor osjećajući se pročišćeno i zadovoljno. Sjela je za laptop i napisala toplu i dirljivu poruku prijateljici iz djetinjstva.
****
Nina
-Hvala ti draga Nina. Ja plačem… plačem od radosti što te vidim. Vratila si mi divne uspomene na dane našeg djetinjstva. Ovdje u dalekoj zemlji ja se osjetih djevojčicom s kojom si djelila davne zime, snjegove i zametene prtine, proljeća s dahom behara i ptičjeg pjeva u krošnjama, ljeta po poljskim strništima, kupanja u rijeci, i jeseni s plodovima starog drinjka u dvorištu…
Nini su krenule suze dok je čitala dirljivu uzvratnu poruku prijateljice osjećajući kako je vrijeme ispravilo pogrešku učinjenu nad jednim djetinjstvom gledajući nasmijano lice, blago promijenjeno godinama i iskreni, veseli osmijeh dok je jednom rukom grlila desetogodišnju kćerku a drugom muškarca u kasnim četrdesetim godinama koji ju je zaljubljeno gledao.
-Ovo je jedan od najljepših božićnih blagdana koji sam doživjela, mislila je dok je zamišljeno gledala kroz prozor u snježne nanose s kojima su vjetrovi izvodili svoj čudni bajkoviti ples.
“Ti možda i ne znaš Tea, kako nas sve, prije ili kasnije sustignu prijeteća, vučja zavijanja i iskeženi, bijeli očnjaci željni našeg mira, ali poslije zima uvijek su dolazila proljeća donoseći u krošnjama cvjetove i pjev ptica.”
****
Tea
Još je sjedila i zaneseno gledala na facebooku u slike iz Nininog života kad je osjetila tople ruke oko ramena koje su je nježno okrenule.
Muškarac se zagledao u njene blage oči boje plavog, tirkiznog kamena.
– Ljubavi, plakala si? Zagrlio ju je nježno privijajući je na grudi.
Ona se blago osmjehnula.
-Da, ali od sreće. Dođi da ti pokažem svoju prijateljicu iz djetinjstva.
Uto je u sobu ušla djevojčica koja joj je jako ličila govoreći na tečnom njemačkom jeziku, veselo se uguravši među roditelje.
-Hoću i ja vidjeti. Pričaj mi o djetinjstvu, mama…