Iz naše arhive/ objavljeno 11.11.2015.
piše: Dragica Šimić
Možda ludim, pomislio je. Trebam smisliti bolju strategiju… očito da ova ne funkcionira najbolje…
Možda otputovati…kamo…s kim? Ponekad možeš biti sam, ali na putovanje krenuti…prema nikome, u ništa…
Držao se za slamku, i nije čudo da se sada utapa.
Zar ponovo mora proći program vlastitog oživljavanja?
Nije ih mogao gledati dugo ni slušati njihove besmislene priče o novcima, karijeri, prepotentnim i nadmenim ulizicama što su mu često zavirivali u novčanik komentirajući iza leđa njegovu mirovinu…
A gdje su oni bili tada?
Uvijek je tako kad ratovi prođu. Onda su svi heroji, onda su svi pametni i hrabri, nadmeni i neskromni. Svi oni koji ga nisu osjetili ne znaju skinuti kapu pred njegovom žrtvom, ni pred žrtvama drugih. Jer kako vrijeme prolazi postaje mu jasno da je bio samo topovsko meso za bolesne ideje i korist vladajućih. Kako vrijeme odmiče vraćaju se slike koje je davno zatvorio u neke tajne pretince i možda ga niko ne razumije, ni ona koliko god da se trudi.
-Osjeti ona da više nisam isti…uporno tražeći puteve do mene ja se gubim u labirintu osobnih…izmedu mene i svijeta stoji prozirna ali neprobojna zavjesa prošlosti u kojoj sam zapeo i uporno želim dosegnuti budućnost koja odbija biti moje utočište, moj bijeg.
Pripali novu cigaretu i između lica zagleda se u daljinu, potpuno nesvjestan dalekog krajolika što mu se ogleda u oku. Samo tim istim očima prođe jedna tamna sjenka i ugleda ih ponovo.
Mrtva tijela što šire težak, nepodnošljiv vonj od ljetne vrućine raspadajući mu se u rukama, nabacana na gomili, lica teško prepoznatljivih u smrtnoj agoniji. Ali većinu je poznavao.
Viđao ih je kao dijete po uskim seoskim uličicama, zakopčane u svoje crne misne kapute, sa najnovijim ulaštenim crnim, kožnim cipelama, obrijane i sa malim, tek zagonetnim osmijehom na licu dotjerani za pučku misu. Na glavi su obično nosili crni kačket šiven kod dobrog gradskog krojača sa tankim, jedva vidljivim sivim prugicama koji bi pri ulasku pobožno skinuli sa glave, a iz revera im se bijelila najbolja košulja koju su imali. Kimnuli bi mu veselo u prolazu pitajući kratko i uljudno :
-Kud si krenuo mali?
A on bi brzo odgovorio i nestašnim, dječačkim trkom ostavio bi ih za sobom. Osmjehivali bi se za njim i mahali glavom prisjećajući se i sami svojih dječačkih dana i nastavljali svoj lagani ranojutarnji hod.
A sad su ležali tu na hrpi, smrću izobličenih lica po kojima su muhe neumoljivo kružile. Ispod njih i oko njih njihovi mrtvi sinovi, mladići sa prostrijelnim ranama, njegove školske kolege. Poznavao ih je otkad je poznavao i sebe. Zajedno su igrali klisa i pale po visoravnima, pretraživali šumarke a zimi na drvenim skijama izvodili vratolomne skokove po proplancima. Ponekad su, kao i sva djeca bježali iz škole i ljeti krali krastavce seljacima iz susjednog sela.
Njjihova tijela su sada vonjala po smrti i dok su ih podizali na kamione gušili su se u nepodnošljivom smradu. Duša mu je grcala od bola što u njima sada vidi leševe od kojih mu je zlo. Tiho u sebi plakao je:
– Oprostite, oprostite…
Iz oka kanu jedna suza i sjenke se iz tamnih izvora razdvojiše prepuštajući pogledu vidik na neki drugi svijet. Onaj u koji je došao nakon što je preživio sve ratne strahote, onaj koji nije vidio njegove unutarnje strahove i nije prepoznao da je njegov usputni smijeh samo maska za nepreboljene rane, neizlječene traume, onaj svijet što je zavidno mjerio težinu njegove lisnice svojim priglupim i uvredljivim komentarima.
I sve su vidjeli osim crne sjenke što mu se stalno prešetavala očima vraćajući ga tamo u prošlo, u ono što je htio zauvijek ostaviti za sobom.
I da li je to stvarno prošlost ako je i danas tu, ako stalno i neumorno živi u njegovim očima i hrani se njegovim mirom? Hoće li ga ikada ostaviti slike i dati oduška ranjenoj duši?
Ustade riješen ponovo da pobjegne, misleći da će neko drugo mjesto zaokupiti pažnjom sumorne misli i ljepotom potisnuti vonj raspadnutih tijela što mu ostaviše tragove po rukama i duši. Baci na stol novčiće za popijenu kavu i od kratkog zveketa trgnu se veselo društvo za stolom.
-Čudak, reče jedan od njih.
–A jel’ znate koliku mirovinu on ima?
Hvala draga urednice na ponovnom objavljivanju ove priče koja je jutros u meni podigla buru potisnutih emocija i uskovitlala potisnuta sjećanja u ovo teško i za nas znakovito vrijeme. Glavni lik ove priče je odavno pod crnom zemljom kao i mnogi drugi branitelji a posebno logoraši koji umiru u 50 – tim godinama a i ranije.a na stalnom su nišanu okoline koja zanemaruje ili negira njihove patnje i stradanja. Danas je moderno skrenuti pogled u stranu, biti cool, zatrpati duboko pod zemlju sve sto nam je učinjeno da bi od žrtve učinili agresora i da ne bi, ne daj Bože… Read more »