SVE ĆE OVO JEDNOM PROĆI

Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2017.

U sjećanje i spomen na zarobljene, nestale, ubijene, preminule i preživjele Hrvate iz bugojanskog logora Stadion i njihove obitelji.

piše: Dragica Šimić

Danas sam tako umorna. Rado bih ostala kod kuće. Osjećam se iscrpljeno, bez atoma snage u sebi.

Svaki dan jurnjava, potraga za hranom, čekanje u redu pred Caritasom, kuhanje sa oskudnim namirnicama, čekanje pred logorom smrti.

Od stražara  dobijam informaciju da moj suprug više nije tu.

– Znate li gdje je, pitam oboružana nadom da je živ ali vrlo dobro znam što znači kada skupinu ili pojedinca odvedu iz logora. Neki se nikada ne vrate.

– Ništa ne znam, raziđite se!

Začudo, zadržavam mir, valjda zbog umora. Osvrćem  se još nekoliko puta ne bih li vidjela neko poznato lice, nekoga ko će mi doviknuti, dati neki znak. Stražar se udalji na trenutak. Pored žičane ograde stoji par logoraša. Jedan mi klimne glavom da se približim. Mislim da me poznaje jer me oslovljava imenom  ali ja više ne prepoznajem mnoge zbog njihovih izgladnjelih i  izmučenih  lica.

– Odveli su ih negdje, njih nekoliko, bit će da su na prvim crtama i da kopaju rovove. Više od toga ne znamo ni mi.

Zahvaljujem i odlazim. Putem planiram što dalje. Sačekat ću dan dva, možda ih vrate.

Nisu se vratili ni narednih dana. U gradu susrećem Esada koji je sada u Armiji.  Andrija i on  su nekada  bili  radne kolege, električar je po struci pa nam je na kući prilikom izgradnje izvodio radove. Oženjen je mojom školskom prijateljicom Fatimom. Posjećivali smo se ponekad i provodili ugodne vikende zajedno. Sjetih se jednog davnog druženja kada smo im došli u posjetu u mali unajmljeni stan na periferiji. Donijela sam Fatimi cvijeće a ona je napravila nevjerovatno dobar kolač. Pričali smo o poznanicima iz škole smijući se školskim dogodovštinama. Bila je ugodna i vesela domaćica. Muški su raspredali o poslovima u firmi, o radovima na kući.

Sretoh ga u gradu u najprometnijoj ulici u gomili  ljudi koji su cirkulirali gradom u obavljanju svojih dnevnih aktivnosti. Bilo je tu preprodavača cigareta, vojnika, seljaka iz obližnjih sela koji su došli kupovati ili prodati hranu koju su sami uzgajali ili proizvodili, mnoštvo nepoznatih lica izbjeglica iz susjednih mjesta. Možda je namjeravao izbjeći ovaj susret ali ja ga pozdravih i stadoh pred njega u namjeri da ga pitam za uslugu.

– Andrija je odveden iz logora. Ne znam gdje se nalazi. Po glasinama pretpostavljam da je negdje na položajima prema Donjem Vakufu. Možeš li provjeriti, sigurno imaš neka saznanja o tome?

-Ne, ne mogu ništa učiniti. Rekao je bez razmišljanja.

– Raspitaj se barem na položajima na kojima se ti sada nalaziš. Bila sam uporna.

– Ne, ne mogu. Odgovorio je ravnodušno i udaljio se.

Bila sam bijesna zbog načina na koji me otpilio kao da sam neko koga vidi prvi put u životu. Nisam ja bila važna, bilo je važno što mu život nekadašnjeg prijatelja nije značio ništa pa čak ni toliko da upita za njegovu sudbinu, da pokaže da mu je stalo. Pomislila sam da bi ishod našeg razgovora mogao biti takav ali ipak sam se nadala da je u njemu ostalo još nešto od one nekadašnje osobe koja je slovila za iskrenog i poštenog čovjeka u očima moga muža.

Poslije nekoliko dana,  skoro na istom mjestu susrećem  Fatimu. Pozdravlja me, razgovara nekako usiljeno veselo  kao da spašava naše jadno svenulo prijateljstvo koje visi kao jesenji ist na grani i kojeg će prvi lagani vjetrić srušiti u mokru kaljužu. Moj  odgovor na njenu pretjeranu ljubaznost je suzdržanost. Ja nemam razloga za smijeh niti se mogu pretvarati da je sve u redu da bih dala vjetar u leđa nečemu što  više ne postoji.

– Srela sam Esada nedavno. Zamolila sam ga za uslugu ali nije htio uopće razgovarati sa mnom.

Gledala me iznenađeno široko otvorenih očiju pokušavajući  skrenuti  temu na nešto drugo, nebitno. Kao da ju nije zanimala ozbiljnost ni tuga na mome licu. Prekinula sam ju u njenom besmislenom povratku u prošlost i sjećanju na nekadašnje prijateljstvo.

– Andrija je zarobljen i odveden u nepoznato. Možeš li zamisliti kako se osjećam.

Gledala me uporno odbijajući, sada šutnjom da kaže išta o tome. Na licu sam joj iščitavala i zbunjenost i sjetu, neku tihu žal koju je potrpavala tišinom.

– Što se mene tiče, naše prijateljstvo je završeno.

Rekla sam i udaljila se bez pozdrava. Stajala je neko vrijeme na cesti u gomili ljudi gledajući za mnom. Jesam li bila pregruba, mislila sam u sebi, ali čemu glumiti. Ništa više nije isto i ne može biti. Stara prijateljstva se urušavaju ali polako i nesigurno nastaju nova, pale se maleni plamičci nade pa zatitraju kao da će biti pogašeni najblažim povjetarcem.  Ljudi od kojih se nikada ne nadaš pružit će ti ruku, pokazati čovječnost i veličinu.

U ovakvim trenutcima rata i bezvlašća u kojima ljudski život ne vrijedi ništa i gdje najniže ljudske strasti isplivaju na površinu rijetki su oni koji se odvaže na ljudskost, koji se usprotive masi i neukrotivoj jednoličnoj bujici koja razmišlja isto, koja razmišlja da je svaki čovjek koji pripada drugoj nacionalnosti neprijatelj i manje važan, onaj koga treba ukloniti.

Osjećam žal dok se udaljavam od nekadašnje prijateljice, osjećam njen pogled još na mojim leđima što mi postade težak kao još jedan nevidljivi teret ovog vremena koji moram nositi sa sobom. Jer njen pogled je još uvijek bio  blag  i iz njega sam iščitala nemoć, ne neprijateljstvo. Zato ću ipak pamtiti  onu njenu nekadašnju djevojačku blagost i jednostavnost, pristupačnost  koja mi je nekada bila tako draga i ne mogu, ne mogu a da ne osjećam žal za prijateljstvima što se tako nemilosrdno pretvaraju u prah.

Udaljavam se s gorčinom u duši ali nekako sa jasnim ciljevima, sa nekom novom snagom da tražim rješenje, da tražim Andriju, jer osjećam da je živ i to mi daje jasnu snagu i odlučnost da ga pronađem. Samo želim da ostane na životu, da izdrži jer jednom mora doći kraj.  Nisam u stanju baviti se nikakvim drugim osjećajima, ljubav je ostala u prošlosti pregažena osjećajem za preživljavanjem, ostavljena za budućnost ako ona ikada dođe. Zato, stegni kormilo još jače ženo, ne daj da te poljuljaju vjetrovi, bori se jer u ovom trenutku to je jedino važno i presudno, borba za život.

Posjetila sam još nekoliko Andrijinih  poznanika, bezuspješno. Ostali su mi još samo susjedi koji su mi ponudili zaštitu i kod kojih noću prespavamo. Njih  sam ostavila kao zadnju opciju, ne zato što im ne vjerujem nego zato što mi je teško moliti za pomoć. Već su dosta učinili za mene.

Sabahini sinovi su rijetko kod kuće, većinom su po ratnim položajima, zato se prvo obraćam njoj. Pričam joj da više ne znam gdje se nalazi moj suprug i da sam zabrinuta za njegov život. Prošlo  je već dugih dvadeset dana i niko ništa ne zna. Obećava mi da će zamoliti sinove da se raspitaju. Oni  imaju  puno poznanika i sigurno će saznati nešto.

Nekoliko dana kasnije došla je da mi kaže da su ga pronašli. Nalazi se na položajima prema Donjem Vakufu. Svi su tamo, svi koji su odvedeni zajedno s njim.

– Želim ga posjetiti. Znam da tražim previše ali molim te, radi se o životu i smrti.

-Znaš da je to jako daleko. Trebat će nam jedan cijeli dan pješke da odemo i da se vratimo. Osim toga treba  dobiti dozvolu, ne možemo se tek tako pojaviti na vojnom terenu.

-I ti bi to učinila za mene, išla bi sa mnom?

-Moj sin bi nas otpratio, prepustit ću njemu da razgovara sa zapovjednikom.

Razgovarala sam sa bakom Ljubom da pričuva  djecu. Znam  da joj neće biti lako sa dječacima. Maja želi ići sa mnom.

– Opasno je, pokušavam joj objasniti. – Dug je put, nećeš izdržati pješačenje.

Odbijam, zabranjujem ali ona je uporna. Na kraju plače, protestira. Ne pušta me na  miru sve dok joj ne obećam da ću je povesti.

– Želim vidjeti tatu, neću ostati tu.

Na kraju popuštam. Možda je i bolje da ide sa mnom. Sabaha me smiruje. Povest će i ona svoga unuka Selmira koji je Majin vršnjak pa će izgledati kao da smo obitelj. Vojska nas neće zaustavljati putem i ispitivati.  Ići ćemo polako, izdržatI će ona.

Baka Ljuba odmahuje glavom, negoduje na moju odluku.

– Što ako vam se nešto desi, razmisli malo.

Ali ja znam da ne budem li ga tražila, ne budem li im dala do znanja da se neko brine za njega i traži ga, moglo bi biti pogubno za njega.

Krećemo u rano jutro. Dječake upućujem da budu dobri, da slušaju baku i ne izlaze vani dok se ne vratim. Nerado se rastaju od mene, na rubu su  suza ali u ovakvim vremenima i oni odrastaju ranije, postaju svjesni teških životnih okolnosti u kojima žive, straha za očev život kao da više nisu djeca nego odrasli ljudi u tim malim tijelima.

Pripremila sam sve što je bilo potrebno. Teret ne smije biti pretežek da bismo  lakše  hodali. U torbi je topla  odjeća, sigurna sam da se nisu presvlačili sve ovo vrijeme koje su izvan logora „Stadion“ jer osobne stvari ne posjeduju a ne sumnjam niti da su gladni i izmučeni svakodnevnim maltretiranjem i granatiranju kojem su izloženi.  Polako se udaljujemo iz grada prolazeći kroz prvo prigradsko naselje. Kasna je jesen, dan je ugodan za pješačenje. Sabaha priča o nevažnim stvarima dok se uspinjemo laganim šumskim usponima. Iza njih dolaze prva sela na uzbrdicama.  Djeluju napušteno, tek poneka zaprežna kola sa vojskom presretnu nas na putu.

Sabaha dobro poznaje ovaj put jer  njime prolaze često kad idu u obilazak svoje kuće u Pruscu koja je također na liniji razdvajanja. Ne ostaju dugo, tek toliko da se uvjere da još nije srušena jer snajperi  sa srpskih položaja gađaju svaku živu metu koju primjete u blizini. Kada stižemo u prvo muslimansko selo sjednemo pred jednu kuću da se odmorimo i pojedemo nešto malo hrane. Tu je i skupina muslimanskih vojnika koji su također u predahu od dugog pješačenja.

Domaćica iziđe ljubazno se pozdravljajući sa Sabahom. Ona već zna ko smo. Pita nas jesmo li gladni ali mi zatražimo samo vode. Raspituje se o nama, ko smo, kuda idemo. Sabaha govori istinu. Par vojnika čuje naš razgovor. Pitam se hoće li biti reakcije. Iznenađena sam, malo su suzdržanijii u razgovoru ali ništa loše se ne dešava, neki psuju rat, drugi hvale svoju vojsku i uvjeravaju me da su pravedni prema zarobljenicima, da im se ništa neće dogoditi. Šutim svjesna da i oni sami znaju da  zarobljenici kopaju rovove prema srpskim položajima izloženi cjelodnevnoj topovskoj paljbi, mučeni glađu i iscrpljivani žeđu i prijetnjama smrću. Odgovaram samo kratko na rijetka pitanja i ubrzo se zahvalimo i ustajemo nastavljajući put.  Pješačimo već četiri sata otprilike. Još ova uzvisina  i onda smo na cilju.

Ubrzo ugledamo malo selo koje sada služi kao vojna baza. Kuće su raštrkane, male. Ismet nas dočekuje vodeći nas do stola i klupa improviziranih od šumskih trupaca. Tu moramo pričekati zapovjednika ove oblasti da nam da usmeno odobrenje za posjetu ratnom  zarobljeniku. Sa ove kosine se vidi cijeli grad, naš grad. Predivan  je. Nikada prije nisam imala priliku vidjeti takav prizor. Bijeli se kao da je izgrađen od kamena, prostrt u kotlini omeđenoj sivim lancima planina. Naš grad u kojemu više nismo dobrodošli, u kojemu smo obilježeni, ugroženi, ljudi bez slobode.

Zaboli me ta misao i pogasi sve ono divljenje što ga osjetih kao da pred sobom vidim predivno biće, zaboli me ta  ljubav koja me odjednom obuze kao da se uopće može voljeti nešto od betona i cigle i željeza. Ali može, ja osjetih da može jer sam za njega vezana od iskona, jer mi teče venama takav, naizgled spokojan i šutljiv ne dajući nikakve odgovore na moja osjećanja i moju bol što sada pripada nekomu drugomu i mi ga ne smijemo zvati svojim.

Iz razmišljanja me prenuše glasovi. Približavala nam se skupina od tri, četiri vojnika.

– Kakav si ti vojnik Armije BiH kad mi dovodiš ustaške žene da im ispunjavamo želje. Izdera se zapovjednik na Ismeta. – Zločinci nisu zaslužili ništa drugo osim smrti. Ali mi ćemo pokazati veličinu naše pobjedničke vojske. Nismo mi kao ustaše što ubijaju i pale gdje god stignu. Dovedite zarobljenika! I da vas više nisam vidio u blizini.

U tom je trenutku sve izgledalo nestvarno poput nekog kaosa u pogledu na stvarnost, na život, na ovo selo koje je postalo vojna baza, na izmučene spodobe logoraša neobrijane i izmučene u dronjcima. Sve se okretalo oko mene i na trenutak se osjetih izgubljeno. Preda mnom je stajala prilika, čovjek zarastao u gustu bradu, iskrzana vesta koja mu je bila velika za nekoliko brojeva umetnuta u hlače koje je pridržavao kanap umjesto remena. Iznošene cipele bez žnjiranaca otežavale su mu hod. Stajao je ispred mene i progovorio tihim glasom:

– Zašto si došla, ne izlaži se više opasnosti.

Tek tad sam prepoznala oči koje su bile jedino što je ostalo od  Andrije. Pružila sam mu vrećicu sa stvarima koja će mu vjerovatno poslije biti oduzeta. Dotle je onaj neprijateljski glas iza mene neprestano vikao, grmio prijetnjama i proklinjanjem.

– Morala sam vidjeti da si živ.

I već su ga odveli nakon što ga je Maja uspjela samo obujmiti oko struka zazivajući ga:

-Tata, tata!

Sabaha je bila potresena. I Ismet je stajao nijemo nemoćan da progovori riječ, ponižen pred zapovjednikom ali u mojim očima bio je kao spomenik ljudskosti koji neću nikada zaboraviti. Znam da je za ovo bila potrebna ogromna hrabrost. Zahvalno sam ga pogledala. Spuštali smo se šutke sakrivajući u sebi najdublje emocije. Ponekad je tišina najprikladniji suputnik i svaka riječ je suvišna.

Potiskivala sam u sebi tugu u tišini, samo sam ponavljala:

– Živ je, živ je. Sve će ovo jednom proći, sve ćemo zaboraviti. Jednom i ovome mora doći kraj.

Stezala sam ruku svoje djevojčice i iz njene topline crpila snagu. Nisam dala ni jednom djeliću nade da potone i da moja izdržlivost padne na koljena.

U grad smo stigli kad je sunce zadnjim zrakama dodirivalo ceste. Dječaci su bili vani zaigrani sa psom. Potrčali su mi u susret postavljajući nekoliko pitanja istovremeno. Baka Ljuba i djed Slavko su nas dočekali sa olakšanjem. Prošao je još jedan dan u kojem smo igrali igru života i smrti i život je bio u malom, jedva primjetnom vodstvu.

Uputili smo se u kuće. Noć je polako padala na naselje a ja sam priželjkivala san koji će pokriti svu bijedu i nesreću koja nas je okruživala.