Iz naše arhive/ objavljeno 08.02.2016.
Anđelka Korčulanić ….Iz zbirke “Stope u pijesku vremena”
Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.
Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.
Tuđe gnijezdo s jajem kukavice
vjetar u mojoj krošnji ziba
i prstima lihvara uz šušanj lista
od zelene boje još vlažne novčanice.
Šapće:“ Kupi si bolji komad mesa
i lijepu kuću s vrtom i više soba,
kupi što hoćeš, granica su nebesa!“
i ojađeno srce učas pretvori u roba
s tim riječima kad uđe ispod tvrde kore
dok crnu zemlju korijen uzalud ruje,
za kamenitim tlom u žudnji traga,
za mjestom s kojeg se more čuje.
A jednom, kad moje drvo prispije na rod,
vas koje sam napustila neće ni biti briga
zašto u sebi gorčinu nosi
na pola mu rascijepljeni plod.
Anđelka, poeteso vrla, kada sam Vam prošli put spomenuo sonete, bio sam uvjeren da biste Vi to mogli, samo ako biste se, naravno, potrudili. Nije ih lako pisati. Nimalo! No, njima se mogu čuda postići – ne biste se, prije svega, gubili u prekomjernoj retorici i faktografiji. Evo od ovog Vašeg stihovlja dostatno je, po meni, ovaj Vam sonet talijanskog, Petrarcinog, kroja, dakle, jedanaesterca, s cezurom, odnosno s pauzom iza petog sloga: ŽUDNJA IZ DIJASPORE Anđelki (njenim stihovima) Drvo života presadih u zimu pod nebo koje ne poznaje sunce, jer mi sm’jeh i plač sakri za vrhunce u zemlji teškoj,… Read more »