Anđelka Korčulanić
Izumrli zagrljaj, ono najbolje
iz cjelokupne povijesti ljudskog roda,
smjestili smo u muzej, pod video nadzor.
Još nesvjesni gubitka topline
djecu učimo prijateljstvu na distanci
i pobratimstvu sa sapunom,
sebe učimo polovičnoj
nježnosti bez dodira
i novim, preporučenim navikama
za novo normalno.
Vrijeme je maski bez karnevala.
Neki na licu po dvije nose
i teško je prepoznati Čovjeka
u ljudskom liku iz daljine,
zaljubiti se na prvi pogled
kad sve u treptaj oka mora stati,
govoriti o mogućnosti izbora
u vrijeme uskraćenih sloboda
dok zvijeri urliču u kućnim kavezima
i utovljenim šakama nečije krhke kosti lome.
Vapaje ne čuje nitko
u vrijeme maski bez karnevala.
U novom normalnom, imitaciji života,
umire se lako i bezazleno.
Teško je preboljeti drage
polegnute u rake brzo i bez oproštaja.
Teško da će i smijeh, prigušen krpom,
preživjeti u novom normalnom,
pokuca li glad na vrata
u vrijeme maski bez karnevala.