piše: Sandra Marelja Muić
Taman su mediji zahuktali priču o novoj zagrebačkoj radio postaji koja emitira cajke, forsirajući ideju da su Hrvati šokirani time; kad je pažnju cijele javne i političke situacije na sebe opet skrenuo Agrokor. Bolje rečeno – uzeo za taoca cijelu Hrvatsku opet, već drugo proljeće zaredom i to samo iz razloga jer jednom čovjeku ništa i nikad nije bilo dovoljno.
Isti taj se usudi još javno i komentirati i prozivati sve i svakoga iz svog aktualnog londonskog doma, to je tek ono što stvarno daje misliti.
Prosječni Hrvatistanac daleko lakšE barata temom radija koji emitira cajke, nego što se razumije u područje visokih financija i politike, što mu se svakodnevno servira.
Ipak, nema tome toliko dugo da je za intendanta splitskog kazališta djelovao umjetnik koji je pjevao o vegetarijancima i blitvi, a još manje ima od toga da je starleta koja je krasila naslovnicu Playboya uredno održala koncert u dvorani Lisinski, a prije toga i primila nagradu Kiklop za najprodavaniju knjigu godine. Stoga je nacija itekako prijemčiva za oscilacije u kulturi i vrlo dobro ih i preživi.
Plasiranjem privatne elektronske pošte ministrice gospodarstva buknula afera Hotmail, izronili razni novi podaci koji bacaju jedno sasvim drugo svijetlo na cijeli predmet. Cijelo hrvatsko gospodarstvo i brojne hrvatske obitelji se nalaze u šaci afere Agrokor, bilo da se radi o zaposlenicima ili dobavljačima, tisuće ljudi i njihovih domaćinstava ovise o tome. Kako ispada prema ovoj potonjoj aferi, bolje bi im bilo da su djelovali isključivo kao savjetnici i naplatili se na vrijeme.
Za razliku od kulture gdje se konkretno serviraju cajke, ljubići, oratoriji ili izložbe, u politici očito nikad ne znamo što nam se servira i čime nas hrane sa portala, nego to slučajno saznamo mjesecima poslije, ako netko hakira tuđu elektronsku poštu i objavi je. Koliko uopće ima istine u konstrukcijama oko kriznih situacija, da li nešto mora doći u situaciju u kojoj je, ili je sve skupa samo inscenirano odnosno potpomognuto s nečije strane? I gdje je premijer u svemu tome, koji je trenutno favorit, ciljna meta na streljani svojih oponenata, hoće li se zapetljati u svoje izjave na što čekaju sve stranke kojima on ne pripada?
Samo po sebi nameće se pitanje granica javnosti i privatnosti. Ima li ministrica kao javna osoba pravo na svoju privatnu sferu – što sigurno ima- ali čemu koristi privatnu sferu (poštu) da bi se bavila službenim predmetom sa vrlo neslužbenim konotacijama i još k tome s kodnim imenom? Dobrovoljni savjetnici vlade oko Agrokora u privatnoj prepisci s ministricom, koja se potpisuje kao Margaret Thatcher, koji su mimo toga angažirani kao savjetnici Agrokora i to naplaćuju, i to vrlo dobrovoljno naplaćuju.
Ako je sve na dobrobit nacije i k tome transparentno, čemu onda sve to, pogotovo ministričino iritantno zazivanje Kamenitih vrata svaki put i njeno „nedajbože“ prilikom davanja izjava, kao da se pokušava zaogrnuti u plašt pun rupa, što jedna (prava) Thacherica ne bi nikad napravila.
Unatoč godinama samostalne demokracije i geopolitičkog guranja u Europu, nikako da se prihvatimo i osnovne političke korektnosti te prilikom ikakve imalo maglovite spomeni neke afere, dotična politička osoba instantno i samoinicijativno podnese ostavku i zahvali se na dužnosti. To se kod nas tek desi kada se odvrti barem petnaestak epizoda tog predmeta, svi se smatraju bogomdani za svoju fotelju.
Oporbenjaci su, naravno, objeručke dočekali aktualni trenutak da se naglo revitaliziraju, jer su se donedavno gubili poput sjena u sutonu, pa se stekao dojam da oporbe ni nema, pogotovo ne one konstruktivne. Kao rakova djeca, svaki trenutak netko izranja iza kakvog mikrofona da se pozove na čast i poštenje onih koji nisu na vlasti i zatraži ostavku svih oni koji to jesu, pa čak i nove izbore. To je ujedno i idealan trenutak da se skrene pažnja sa vlastitih nedostatka pri čemu SDP ispada najtragičnija figura je ih se trenutno jedino veže uz napuštanja stranke dugogodišnjih stranačkih članova.
Koliko je ljudi otišlo raditi i živjeti u inozemstvo dok su se štrikale i heklale kule od karata, ne bi čudilo da je najveći dio biračkog tijela sada nalazio u iseljeništvu.