tekst: Stjepan Poljaković
Slavonski Brod/ Za predstojeću nedjelju raspisani su izbori za vijeća 16 mjesnih odbora grada Slavonskog Broda. Pažnju na takve izbore privuklo mi je osobno iskustvo od prije, ako dobro brojim, 8 godina.
Jednog proljetnog dana sam sa susjedima poveo razgovor o tome kako i od koga tražiti da na novoizgrađenom dječjem igralištu instaliraju rasvjetu. Stup je bio tu ali bez žarulje.
Trojica mudrih nudili su rješenja u vidu dopisa ovome i onome, elaborata, nacrta. Ja sam pitao: čemu imamo predsjednicu mjesnoga odbora? Njihovo odmahivanje rukom me navelo da kroz dan dva pokucam na vrata frizerskog salona i potražim pomoć.
Obećanje da će se raspitati zvučalo je pomalo kurtoazno, imalo je miris predizbornog obećanja jer su pred vratima bili izbori za vijeće mjesnog odbora.
Pri sljedećem susretu mi je rekla kako nije zaboravila a nakon nekoliko dana igralište je obasjavala rasvjeta.
Izbori na nivou mjesnog odbora su najnepopularniji, na zadnje je izašlo 600- tinjak birača.
Predsjednik, ili kako mu ja tepam „prva glava sela, ( kvarta)“ od svega nema nikakve opipljive koristi, samo obaveze, nerijetko postaje meta zlobnika i dežurnih komentatora, poprilično nezahvalna dužnost.
Svi smo skloni kritiziranju i prozivanju „onih gore“, upiremo pogled i prste u smjeru grada, županije, vlade.
Nerijetko se događa da nam interese u parlamentu ili županijskim skupštinama zastupaju nepoznati ljudi, produkti stranačkih labaratorija rijetko ili nikada ne prolaze prvi test sredine u kojoj su odrasli.
Opravdavanje se traži u onoj Biblijskoj, “nitko nije prorok u svome selu”. ali se zaboravlja da i Bog u toj istoj Bibliji obećava slugi koji je bio “vjeran u malome” da će ga postaviti za upravitelja nad nečim većim.
Logično promišljajući, koji bi to razumni vlasnik povjerio upravljanje nad svojim dobrom a da ne provjeri sposobnosti radnika kroz niže instance ili sektore?
Sjećam se kako se pred jedne lokalne izbore u naselju pojavila skupina građana, okupljeni u lokalnu udrugu došli su nas pitati, što nam treba? Trebao nam je novi asfalt i jedan od susjeda je pitao dali oni rješavanje tog problema uvjetuju glasanjem za njih?
Asfalt smo dobili u prvom mandatu sadašnjeg gradonačelnika i na moje pitanje; je li on sada zaslužio naš glas, mnogi su odmahnuli rukom i odgovarali kako smo mi to svakako zaslužili jer plaćamo sve moguće pristoje i tako dalje i tome slično.
Nije li logično da glasom budu nagrađeni oni koji su nešto napravili, doprinijeli sredini u kojoj živimo?
Moje je mišljenje da smo u okove ideologija zapali upravo zato što smo zaboravili ili pak ne želimo shvatiti da je politika ostvarivanje mogućega.
Sjedenje kod kuće u izbornim danima je nerad, vrsta nezalaganja a nezalaganjem ne idemo naprijed nego ili stagniramo ili propadamo. Ako možete izaći na izbore za mjesni odbor i među sugrađanima izabrati najsposobnije, odradite to, izađite, izaberite najmanje lošu opciju, pokažite inicijativu i interes.
Realnije je da za vašu sudbinu bude zainteresiran onaj koga osobno znate ili koji osobno pozna kvart, grad ili općinu iz koje dolazi. Puno je realnije da će vama biti bolje ako se sami oko boljitka potrudite nego da čekate da vas se sjeti netko drugi.