U ČAMCU ZA SPAŠAVANJE

piše: Nela Stipančić Radonić
Čini se da je od svijeta ostala samo bačva puna baruta, koji nas opkoljava i zabija se, ako ne baš u glavu, onda sigurno u leđa, bilo da smo budni, spavamo ili se nečim bavimo, pa čak i kada na trenutak  pomislimo kako smo sretni i uživamo  u prirodi.

Za divno čudo, prirodi još uvijek nekako ide; jest da joj nije lako s nama, ali trpi, stenje i podnosi nekako sve nedaće. Za razliku od ljudi.

Među nama je pak situacija potpuno drugačija – približavamo se kulminaciji svih vrsta sukoba! Možda treba još samo jedan korak pa da čovječanstvo pokaže ono svoje najgore lice, kada ustaju svi protiv svih! Tako mi iz dana u dan sve više miriše na dim i smrt, dok promatram zlo oko nas kako sve čvršće stišće svoje čvorove oko vratova ljudskih. Gušimo se, a da toga više nismo niti svjesni. Jer, taj stisak traje već tako dugo da smo se uspavali pa i hodamo možda već polumrtvi. Stoga, prva bi nam briga odmah od ranoga jutra trebala biti, kako ostati budan u ovakvome svijetu?

Nisam pesimist, a još manje prorok, ali valjda je već svima jasno da smo dobro zaglavili. Ni naprijed ni natrag više ne ide…

Sve dok je još i nekako išlo čovječanstvu, dok je još guralo, trošilo je svoju snagu na sve i svašta. A najviše na svađe, revolucije i ratove. Pitam se, koliko su baš te revolucije donijele boljega života, a koliko novoga zla posijale? Ili su bile sve do zadnje negdje dobro isplanirane, samo  s posve drugim ciljevima? Kao i ove današnje, što vidljive, što nevidljive… Jer, u suprotnom smo svi već odavno trebali živjeti, ako ne baš život iz snova, onda barem uživati u ponekim njihovim “novim vrijednostima”. A zapravo su nam sve do dana današnjeg ostale samo kao slike “boljega života” pred očima.  Poput zastava iz daljine s kojima se uporno maše i poziva na nova bojna polja.

Je li čovječanstvo doista kroz povijest prošlo tolike strahote i patnje samo iz naivnosti? I nečijih planova skrivenih daleko od javnosti? Činjenica jest da smo danas ponovno ili čak možda više nego ikada do sada u povijesti došli do zida. Ili se držimo još jedva na samome rubu, dok se civilizacija urušava doslovno pred našim očima. I veliko je pitanje, što i kako će još biti?

Veoma je teško s ovakvim mislima zapisati nešto vedrije i lijepše, poput poezije, a vjerujem da to više ne polazi lako za rukom niti najboljim pjesnicima. Ma što neki mislili o poeziji, ona nije bojno polje, već treptaj nade u čovjeku, poput svjetlosti zvijezda u mraku. No, čuju li se uopće imalo  danas stihovi usred ovolike tutnjave mržnje i jeze od ljudskih sukoba? Nije li nam zapravo ostala upravo još samo poezija u rukama kao posljednja bočica s vodom, koju smo uspjeli spasiti u brodolomu i ponijeti na čamac za spašavanje. Ona je usred ove sveopće žeđi za dobrotom i ljepotom kao posljednja kap koja gasi žeđ i barem na trenutak daje spokoj… I kap po kap može čovjeku spasiti život, samo ako ih ima uza se. Zato i nju danas moramo štedjeti i čuvati za najcrnje trenutke.

A komu mi svi danas najviše sličimo, ako ne brodolomcima, koji se iz dana u dan bore da bi preživjeli na ovome uzburkanome moru? I kao da nam polako ponestaje svega, i prostora, i vremena i pameti! Cure kao zrnca u pješčanom satu…

Dok se iz dana u dan pitam, hoćemo li uskoro i mi, ljudi, iscuriti skupa s njima, umara me  preslaganje novih vijesti u glavi, sve jedna gora od druge pa sve češće samoj sebi glumim da sam prezauzeta i da nemam više ni za što vremena. Krišom svaku vijest malo jače protresem ne bi li se koja nekako sama od sebe odlijepila i otpala. Onda se danima vrtim u krugu i čekam da vidim rezultat; jesam li bila danas bolje sreće negoli jučer? Nije uopće loša ova “metoda”, koju sam otkrila onoga trena kad sam shvatila da me od loših vijesti ne može spasiti nitko drugi, nego ja sama. Zaštita samoga sebe od ovakvoga svijeta čini mi se danas najtežom zadaćom za čovjeka, koji ne želi upasti u “program istrebljenja Dobra”, koji se već dugo provodi na zemlji.

Na žalost, pustio je korijenje na sve strane. Pa htjeli, ne htjeli, često smo samo nijemi svjedoci tomu svemu.

Gledajući samo slike porušenih i potpuno beživotnih gradova, to zjapeće sivilo i bezličnost, sama po sebi dolazi mi pomisao na Mars ili Mjesec. Pa me uopće ne iznenađuju najnovije pokrenute znanstvene misije tamo, kamo planiraju uskoro poslati i ljude.

Je li to onda znači da će nam u dogledno vrijeme svjetski znanstvenici otkriti, kako je i naše vrijeme ovdje na Zemlji isteklo? Ne bi me više začudilo ni da nam potvrde da je i naše porijeklo negdje otamo, gdje će možda otkriti i “naše rođake” – vanzemaljce! Tja, sviđalo se to nekome ili ne, tko slijepo slijedi sve znansvene teorije, ne može nikako jednostavan izlaz iz ovoga košmara pronaći. Zato me čak i sama najava “novoga zlatnoga doba istraživanja svemira”, sve više nekako podsjeća na “oproštaj od našeg planeta”. Pa me danima trese prava nostalgija. Redak jada, redak uzdaha… pa koje zrnce nade, dok lagano veslam na čamcu za spašavanje.

Samo molim, ne prema Marsu!

Sada bi se trebali svi napokon trgnuti, razbuditi i otvoriti usta da se čuje da još ima onih, kojima nije svejedno i koje zanima više život na Zemlji, a ne na Marsu, više mir, a ne sukobi i ratovi.  Jer, došlo je takvo vrijeme zbijanja redova onih, koji su na strani dobra u ljudima, a protiv zla, koje već vlada nad mnogima.

Unatoč svemu, neka nas još malo ovdje, gdje nas je Bog stvorio. Po svemu sudeći iz ljubavi, koju nismo shvatili.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments