RIJEČ IMA: NINO RASPUDIĆ

EKSKLUZIVNI INTERVJU ZA HRVATSKI GLAS BERLIN

Osvrćući se na političku situaciju danas, i nove ljude koje nam donosi, rijetko gdje sam uspijevala naći nekoga tko može mirno i jednostavno detektirati i verbalizirati problematiku našeg društva, i dati jasan smjer. Moj sugovornik je često bio medijski zanemaren i van fokusa pa sam ga odlučila potražiti kako bi mi pojasnio neke stvari u koje smo svi indirektno ili direktno upleteni, i dužni se informirati. Naše je društvo secirao vrlo jednostavno, i slikovito nam dočarao problematiku. Na nama je da ju rješavamo.

razgovor vodila i tekst priredila: Ivona Sekulić
I: Tko i što je Nino Raspudić?
N: Teško je govoriti o sebi i ocjenjivati sebe, to bi trebalo pitati druge, mogu dati samo neke osnovne faktografske činjenice, rođen sam u Mostaru 3.studenog 1975-e, kao najstarije od 4-ero djece u obitelji profesora Ivana koji je lane otišao u mirovinu nakon punih 40 godina staža i majke Marice arhitektice koja još uvijek radi. Osnovnu školu i razred i pol sam završio u Mostaru, rat je počeo u proljeće 92-e kad sam bio 2-i srednje, treći gimnazije sam završio u izbjeglištvu u Makarskoj, četvrti i peti u Italiji, koje sam morao zbiti u godinu dana, budući da gimnazija u Italiji traje 5 godina. Potom odlazim u Zagreb studirati filozofiju,  talijanski jezik i književnost, ostajem na Fakultetu gdje sam magistrirao i doktorirao na teme (jer sam nekako miješao te dvije struke ): filozofiju i talijanistiku i teme koje su dosta bile vezane uz pitanje identiteta, i nekih stvari kojima sam se poslije kolumnistički bavio. Sad radim na Filozofskom u zvanju docenta, na Katedri za talijansku književnost.

Pomalo slučajno krenulo je pisanje kolumni u “Večernjem listu”. Ja sam mislio da će potrajati nekih par mjeseci dok obradim neke sebi bliske teme, međutim, to je išlo, to se čitalo sve više i više, tako da se proteglo godine kako pišem tu kolumnu i da sam postao nešto čega se užasavam, ono što zovu “politički analitičar”, netko tko se bavi svim i razumije sve. Čuvam se toga, ne želim biti npr. Žarko Puhovski pa davati mišljenje o svemu, ali postoje neke stvari u vezi politike koje se tiču javne stvari, koje se tiču svih nas i o kojima smo svi prozvani govoriti.  Neke stvari pratim sustavnije, jer imam tu disciplinu praćenja stvari i umišljam sebi da kroz svo to vrijeme sam proniknuo neke političke procese, nikada naravno do kraja.

I: Recite mi nešto o položaju dijaspore, smatrate li da je zakinuta i u kojoj mjeri?

N: Dijaspora je definitivno zakinuta, to je jedan specifikum Hrvatske, dakle da ono što predstavlja veliki potencijal i bogatstvo, pogotovo danas u globaliziranom svijetu, gdje postoje velike iseljeničke zajednice poput Italije i Irske, danas rade sve da bi se što tješnje povezali sa tom svojom dijasporom i iskoristili ju, ponavljam u globaliziranom svijetu, i za dobrobit dijaspore i zemlje matice. Mi u Hrvatskoj svjedočimo suprotnom procesu ; da se stalno, otpočetka stvara jedna negativna klima prema dijaspori.

Razlog tomu je vrlo jasan, opet je riječ o političkoj lijevoj hegemoniji, negdje je SRH čija je RH slijednica koja je nastala kako je nastala, dijelom i hrvatski narod su ostali izvan Hrvatske, kako fizički, počevši od Hrvata u BiH koji su konstitutivni narod do hrvatskih zajednica i Boke Kotorske, a onda imamo i ovaj fenomen hrvatskog iseljeništva koji se javio iz dva razloga. Nekada su ta dva razloga bili isprepleteni: ekonomski i politički razlog.

Iz oba ta razloga ti ljudi su na neki način bili višak. Onaj koji se nije nalazio u Titovoj Jugoslaviji i politički tu nije mogao opstati pa je morao bježati od kasnijih odmazdi je tzv. politički višak, a ljudi koji su bili van tog sistema socijalističke ekonomije koji su išli trbuhom za kruhom vani, najviše u Njemačku, su bili ekonomski višak. Dakle, ova današnja elita koja je dobrim dijelom slijednik – bilo ideološki, bilo biološki, doslovno jugoslavenske elite u socijalističkoj Hrvatskoj, Hrvate izvan Hrvatske vidi kao strano tijelo.

I to je njima problem. I onda imamo i preko medija pumpanje  stalno nekog negativnog odnosa u dijaspori, paradoksalno , kad bi se očekivalo sasvim suprotno.

Tako da je to jedan veliki neiskorišteni potencijal i veliki test bilo koje buduće vlasti, uključujući ovu koja tek sad počinje funkcionirati. Jer, hoće li se stvari tu bitno promjeniti, tu ovisi jedan bitan potencijal, ne sad samo u smislu – dijaspora ima kapital i znanje  i spremna je investirati tu, nego naše iseljeništvo ima iskustvo života u zrelim demokratskim državama, za razliku od nas ovdje, to iskustvo je dragocjeno. Imao sam priliku prije 2 god biti u Kanadi, pozvan kod tamošnjih Hrvata održati nekoliko predavanja, i oni mi kažu: “cijelo vrijeme su iz Hrvatske dobivali poruku : Šaljite novac, a pamet ostavite za sebe.” A ja bih rekao da je prava poruka dijaspori sad upravo suprotna : “Nikakav novac više ne šaljite, novac nije problem, al dajte pamet. Dajte prije svega to iskustvo života koje imate  u doista demokratskim pluralističkim državama”.

I: Mladi ljudi i treće, četvrte generacije u dijaspori slabo su upoznati s pojmom koji mi koristimo vrlo često. Što bi točno po Vama značila lustacija, kako bi se provodila, i navedite mi na primjeru recimo jednog zastupnika koji bi, po godinama, mogao biti lustriran?

N: Namjerno se stvaraju pogrešne predodžbe o lustracij u hrvatskoj  javnosti da bi se spriječio bilo kakav pokušaj donošenja Zakona o lustraciji. Dakle, želi se reći da je lustracija nekakav lov na vještice, što apsolutno ne stoji. Drugo, da lustracija sad nešto silno košta što također ne stoji i treća da je za lustraciju prekasno što apsolutno ne stoji.
Od pada Berlinskog zida došlo je do situacije da imamo kao slobodne izbore, međutim, da bi se stvarno stvorila sloboda društva, potrebno je dokinuti represivne aparate koji su imali mehanizme moći, dakle lustracija u europskim zemljama je išla s tim da se njih privremeno ukloni s javnih dužnosti kako bi se omogućio razvoj pluralizma.

Meni najzanimljiviji primjer je svježi primjer Makedonije, koja je prije par godina počela s lustracijom. Jedan mali ured, dakle, to nije skupo, jedan ured koji češlja dokumente. I vrlo brzo su došli do jako zanimljivih spoznaja, saznalo se da je jedan ministar unutarnjih poslova bio suradnik onoga što kolokvijalno kažemo UDBA-e, i što je još zanimljivije  gdin Ninčin,  jedan kulturni redatelj u  Makedoniju je isto bio suradnik tajnih službi. E sad vi zamislite tu perverziju, da ljudi koji su bili cinkaroši u totalitarnom sistemu, i dio represivnog aparata koji je ljude ubijao i zatvarao bez suda, da vam on sutra soli pamet o ljudskim pravima i otvorenom društvu. Dakle ,makedonski primjer pokazuje – niti je lustracija nešto skupa, niti je to lov na vještice. Radi se isključivo o tome da se javnosti pokaže koji su ljudi bili dio izravno represivnog aparata. Lustracija u ovom smislu ne bi obuhvaćala obične članove Partije, ljude koji su često ili iz nekog banalnog oportunizma/ili bili prisiljeni biti član Partije, lustraciju ne zanima onaj tko je bio inženjer, učitelj i sl., nego oni koji su bili dio represivnog aparata. To je istina koju treba dvaput ponavljati  – da to nije nikakav lov na vještice. A treća, makedonski primjer pokazuje da nikako nije prekasno. Mišljenja sam da bi donošenjem Zakona o lustraciji i lustracijom ozdravilo hrvatsko društvo, u smislu da je puno ovih velikih propovjednika koji nas stalno drže pod nekim poklopcem straha, uvjeravanja da smo fašisti, da smo ksenofobi, ovakvi i onakvi – kad bi im se prokopala prošlost, onda bi se vidjelo puno nečistoća i onda se nitko ne bi protivio lustraciji. Ono što me već pomalo zabrinjava s ovom vlašću je da su prestali govoriti o lustraciji. Mislim da ih na to treba opominjati.

I: Što mislite o fenomenu MOST-a, odnosno 19 mandata MOST-a, obzirom da je naša biračka praksa da nema mjesta za trećeg?

N: Poklopilo se nekoliko faktora gdje je MOST podijelio, iako sam po sebi, još uvijek nema tu kadrovsku i sadržajnu snagu, dobio polugu moći u Hrvatskoj.
Mi u Hrvatskoj imamo jedan kvantum protestnih glasova, to su birači koji će vrlo nekritički potrčati za prvom opcijom koju dožive da nije dio establishmenta. To su bili glasači, skoro 20%, koji su Mikšića uveli u 2.krug  predsjedničkih izbora u svoje vrijeme, to su glasači koji su odjednom digli laburiste na treću opciju, glasali za Sinčića na prošlim izborima, dakle veliki dio tih protetsnih glasača koji se grupirao oko jedne opcije a to je bio MOST.
Ne tvrdim da su svi njihovi glasači površni, povodljivi, ali dobrim dijelom zasigurno jesu, to nam jednostavna analiza pokazuje. Dakle, to je prvi faktor: nisu se raspršili protestni glasovi, nego su se fokusirali oko jedne opcije MOST-a, a drugi faktor je da su dva bloka, u kojima su koalicija HDZ-ova i SDP-ova završili skoro u egalu, s blagom pobjedom HDZ-a. I sad u toj situaciji egala, MOST je postao ključni faktor za određivanje tko će biti na vlasti. Dečki su bili, očito nespremni, jer ne možete vi preko noći od jedne lokalne razine u Metkoviću sada imati ljude, kadrove i iskustvo da igrate veliku igru na nacionalnoj razini. Tako da su se oni u hodu prestrojavali, teglili su one dugačke pregovore gdje su dosta blefirali, govorili su o nekim reformamama za koje ni sami nisu znali, za što su bili nepripremljeni i na kraju su oni odlučili tko će formirati vlast. Vlast je dosta krhka , moguće je da neće potrajati ali isto tako moguća je ona varijanta rekao bih Božje Providnosti da upravo u ovom sadašnjem sklopu, jer nikada moć nije disperzirana kao sada, nitko tu nije siguran i stabilan osim predsjednice koja ima još 4 godine mandata pred sobom. Upravo takav okvir možda nam omogući da se krene dalje, jer ja doista želim razmišljati konstruktivno i želim sve najbolje ovoj vlasti, i da uspije ovo, pratit ćemo i ocijenjivat ćemo njene korake. Možda se na kraju MOST, ne  zahvaljujući sebi i svojo snazi i pameti, već više disperziji  pokaže kao faktor providnosti u ukupnoj  političkoj dinamici, ali, kažem, vidjet ćemo. 

I:  Smatrate li da se u Hrvatskoj provodi cenzura medija i u kojoj mjeri?

N: Apsolutno se provodi cenzura medija, imamo gotovo karikaturalnu situaciju javne televizije, preko medija kojima su davane predstečajne nagodbe da bi ih se kupovalo pa do najkarikaturalnijih primjera tzv. neprofitnih medija koji su financirani na jedan način kakav jesu. Dakle, mediji su jedan veliki hrvatski problem.

Kako stvar rješiti? Da krenem od javnih medija, mislim da je potrebno promijeniti Zakon, koji je donio SDP o načinu izbora ravnatelja HRT-a, da bi nametnuo svoga Radmana – sad im se odbija o glavu, dakle, prošla je saborska većina, “postavite svog čovjeka”, on zasjedne, smjeni 40 urednika u prvih 5 dana kao što je učinio Radman i sad možemo očekivati da ćemo vidjeti istu situaciju s druge strane.
To nije dobro za javni medij. Kao što imamo karikaturalno pristrane, i još uvijek su, Hrvatsku Radio Televiziju. Uglavnom, iako sam skloniji drugoj, konzervativnijoj opciji, ne bi bio sretan da sada isto radi i nazovimo je tako i “moja strana”.
Nama treba pluralizam i jedan odgovarajući medijski javni prostor koji bi služio svim opcijama; ideološkim, političkim, svim koje su unutar ustavnopravnog poretka u ovom pluralističkom demokratskom okviru. Dakle, potrebno je prvo razriješiti ovu hobotnicu na HTV-u i HR koje je  postavila prošla vlast, promijeniti zakonski okvir i stvoriti doista javni RTV servis koji će prije svega imati adekvatne, profesionalne standarde koji su također srozani, i koji će reprezentirati taj pluralizam stajališta u hrvatskom javnom društvu.

Što se tiče komercijalnih medija, tu je također potrebno postaviti jasnije okvire ili istražiti neke stvari, jer očito da su se davale nekakve povlastice od predstečajnih nagodbi, pa preko načina oporezivanja itd, kako bi se kupovala njihova naklonost.

To također treba nanovo regulirati, a za neprofitne medije sastaviti prava Povjerenstva, ne sastavljena od ljudi koji misle isto i koji će davati sredstva jednoumno i jednoj političkoj opciji, nego neprofitni mediji su potrebni ali pod uvjetom da prođu puno strože kriterije, i nekog vraga bi doista trebali pisati, raditi analize i nizati tekstove i istraživanja, ne samo copy/paste , i da ne budu u “50 nijansi crvene” , već da imaju pluralistički spektar.

I: Nisam mogla ostati ravnodušna, gledala sam snimke ministarskog kolegija bivšeg ministra P.Matića, Vesne Nađ i zamjenika ministra Glavaševića. Kolegij je bio neprofesionalan i sadržavao inkriminirajuće podatke. Prošlo je 10-ak dana kako se nije našao niti na jednom mainstream mediju. Kako to komentirate?

N: To vam govori o razini cenzure u Hrvatskoj i medijskom preustroju. Dakle, zamislite da je takvu razinu ogavnosti i bešćutnosti pokazao netko s druge opcije, pa taj ne bi silazio s naslovnica novina i portala i s TV ekrana. Ali u ovom slučaju očito postoje neke svete krave koje sebi mogu dozvoliti i tako govoriti i tako se ponašati, na nečemu što je kolegij ministarstva, a ne neki puki razgovor ili pijanska naklapanja. Dakle, tu se jasno vide dvostruki kriteriji u hrvatskom društvu. A što da Vam kažem, evo, Stipe Mesić je jedini relevantan politički faktor u Hrvatskoj koji u zreloj životnoj dobi davao nedvosmislene proustaške izjave, pa se to njemu nije uzelo za zlo. Čak štoviše, još je danas počasni predsjednik Saveza antifašista.

Ili, npr. kopa se i insinuira ministru Hasanbegoviću što je u mladosti napisao, s druge strane već cure u javnost tekstovi iz tomislavgradskih ratnih novina sadašnjeg urednika srpske manjine, Ivice Đikića, gdje on govori o svetoj vodi Drini i velikom vojskovođi Maksu Luburiću i nikom ništa. Tu se vidi to neviđeno licemjerje te naše javnosti.

I: Kako komentirate napade i zadiranje u intimu u kampanji, točnije primjer prof. Podolnjaka?

N: To je jedna situacija gdje dolazi do nedopuštene kolizije javnog i privatnog. Ja mogu pretpostaviti da se neki ljudi u ta užarena vremena osjećali nelagodno. No, bilo je ljudi koji su bili i na puno pogođenijim područjima nego što je to bio Varaždin za vrijeme rata, koji su imali nedvosmislena srpska prezimena, a Jovanović to nije.

Vi imate u Hercegovini Jovanovića koji su Hrvati, štoviše neki od ustaških zlikovaca koji su napravili pokolj u selu Pribilovci se zvao Ivan Jovanović Crni. Dakle, niti je to apsolutno srpsko prezime. Drugo, i da jest, i da jest , čini mi se po svemu što čujem od Varaždinaca da atmosfera ipak nije bila takva, s treća strane imamo ljude koji su bili u gradovima kao što su Osijek i Gospić , gdje su neki srpski civili i stradali, ali neki i ostali i iznijeli ih ponosno, tako da ne bih tu situaciju generalizirao. Ono što je važno, i tu vidim bit i poantu stvaranja slobodne Hrvatske, jest da je ona država u kojoj ćemo se svi mi osjećati dobro i slobodno bez obzira na ime i prezime. Bar se nadam da je to tako.

I: U jednoj Vašoj kolumni niste dali podršku Jo Šimuniću, pa vas je dotična novinarka pozvala na učenje povijesti. Kako to komentirate ?

N: Znam ja jako dobro povijest, i jako mi je dobro poznata ova strategija koja dolazi iz ovog jugoslavenskog, komunističkog miljea, a to je da svaku hrvatsku državotvornu priču guraju u kontekst NDH i ustaša. Postoji puno drugih lijepih hrvatskih pozdrava , od “Dobar dan” do “Hvaljen Isus” itd, i to upiljavanje i inzistiranje na nečem što dijelom nosi kontroverzu (naravno da je “Za dom spremni” pozdrav koji je puno stariji od NDH), ali ja ne mogu shvatiti tu opsesiju dijela hrvatske pseudo-desnice , a ta je da dozvoljavaju da nas manipulacijama iz pobjedničke pozicije, stvorene, obranjene, demokratske hrvatske države vraćaju u poraženu bleiburšku kolonu. Dakle, da nas vraćaju u prostor igre gdje su oni kao moralni pobjednici a gdje mi tu hrvatsku priču vežemo uz nešto što je stigmatizirano i gubitničko. U tom smislu je išao moj istup.

Jer ja sam rano i u kući naučio, još tih 90-ih : pored Hrvatske stvorene države, ako netko puno ustašuje : ili je nepametan, ili je provokator, ili ima neke komplekse nedovoljnog hrvatstva ili porijeklom ili iz vlastite političke prošlosti ili je Stipe Mesić u Australiji.
eđutim pro

I: Kako doživljavate uvriježene stereotipe o Hercegovcima kao primitivcima, ognjištarima i sl.?

N: Stereotipi te vrste ne moraju nužno biti negativni, dakle, ja nisam neka osoba koja se ljuti, nastojim prihvatiti šalu na račun sebe i svoje zajednice, bilo da se radi o mojoj regionalnoj, nacionalnoj, profesionalnoj ili nekoj drugoj. Problem s tom vrstom stereotipa koji mogu biti simpatični kad ostanu na razini prepucavanja u vicevima i štosovima, to je meni ok, vicevi o Dalmatincima, Zagorcima, Purgerima i ostalo.

Međutim problem nastaje kad se stereotipi počinju svjesno politički manipulirati i koristiti da bi se kod ljudi pobuđivale najniže strasti. Najbolji primjer Vam je Stipe Mesić i njegova kampanja za predsjedničke izbore 2000-te , gdje su se ti stereotipi o Hercegovcima na jedan ogavan način koristili politički, gdje su ljude uvjeravali, titrali su svom unutarnjem narcizmu kojeg mi svi imamo u sebi. Kad kažem narcizam, mislim da svi mislimo da smo divni i krasni , a da su nam neki drugi krivi što nismo kao Švicarska.

Pa su nam bili krivi Srbi, pa smo se riješili Beograda, pa su krivi Hercegovci, pa sad su kao krivi političari i uhljebi općenito. Ali mislim da bi bilo puno bolje racionalno sagledati uzroke naših problema i kriza, jednu od osnovnih ja vidim u tome što mi jednostavno proizvodimo premalo vrijednosti. Istina je da dosta tih vrijednosti neki sebi i opravdano prisvajaju, no dosta te vrijednosti i curi. 

Temeljni je problem što mi ne stvaramo, ne radimo dovoljno ( ne tvrdim svi, govorim sad u prosjeku). I što naša država troši više, dakle trošimo više nego što privređujemo. I tu nam ne može pomoći ni skidanje s vrata nikakvih Srba, ni Hercegovaca ni uhljeba već jedna temeljita reforma države, društva, gospodarstva, za koju će, nadajmo se  smoći snage i volje da se konačno provede i da konačno stanemo na svoje noge na čvrstim osnovama.