Pismo ocu 20 godina od Oluje
piše: Ivona Sekulić
Dragi tata,
20 godina prošlo je od Oluje, a 29 otkad mi nismo zajedno.
Želim ti reci da te ne krivim za tvoja stajališta i to što nikad neću zaista biti tvoja kći. I što ćes u meni vidjeti kći „agresorke“.
Ponosna sam kako prije 10 godina, tako i sad na svoj dom, mjesto gdje sam napravila prve korake, gdje sam naučila govoriti, pisati, gdje sam se krstila, pričestila, krizmala i stasala, i pretrpjela rat i njegove strahote.
Ponosna sam što sam Hrvatica, po majci. Drugu stranu ne znam, a nisam je imala ni prilike upoznati.
Ti mene ne želiš kao takvu prihvatiti. I tu ću odluku ispoštovati. Ja sam ionako navikla živjeti s jednim roditeljem koji je ispunjavao sve funkcije.
Bojim se da će tebe ta odluka boljeti više.
Na današnji dan, tebe moje javne objave vjerovatno bole i smatraš ih „ustaškim“.
No, kad si htio da me majka samu pošalje tebi i čuo granate i krmače koje su padale na moj grad, znao si da nije šala. Ipak, uspješno si se zavaravao da se mi (Hrvati) sami granatiramo.
Vukovar, Škabrnja, Srebrenica i druga stratišta tebi su bajke i izmišljene priče.
Pa i kad je moj bratić ranjen, rekao si da je ranjen dok je ubijao nevine Srbe. Uvijek je bila spremna isprika.
No, ne pišem ovo pismo da ti sudim. Ja tvoj mentalni sklop nikad neću promjeniti. A dobro znam što se događalo, ne treba mi netko to dokazivati.
Želim poručiti i tebi, i svoj mojoj familiji u Srbiji, da im opraštam.
Opraštam im za današnje izljeve mržnje i sva ta licemjerja.
Opraštam im za mržnju uperenu prema mojoj zemlji i sugrađanima, a to znači i meni.
Opraštam im i za onaj metak koji je završio u Goranovoj glavi.
Jer, mi smo se izdigli iznad svega i izvojevali moralnu i realnu pobjedu.
Na vama je da se nosite s posljedicama. Kako god znate i umijete.
Zasad ste još od toga daleko, ali želim vam da u tome uspijete. Mržnja truje onoga tko ju nosi.
U ime svih nas koji znamo pravu istinu, i koje ne možete zavaravati lažima. U ime moje majke koja je svaki dan pod granatama išla na posao jer je imala radnu obvezu. U ime svjedoka mučne agonije koja je trajala punih 5 godina, i u ime Boga, ne lazite nas više. To je zadnji instrument koji vam je preostao – ali ne vrijedi.
I tebi tata – ne laži sebe ni mene više, jer nema smisla. Sve što smo potencijalno mogli imati, umire s ovim, za kraj nam barem ostavi istinu.
Ja sam i danas kao i uvijek vjerna jedinoj Domovini koju imam, i jedna od onih meta koju su vaši idoli pokušali uništiti. Žao mi je ako sam podbacila pa sam preživjela.
Meni je danas najponosniji dan jer znam da se nemam čega stidjeti i da ne moram lagati.
Vjerna sam onome i onima koji me nikada nisu izdali.
Hvala im.