piše: Ivona Sekulić
Otići iz domovine u tuđinu, nije nimalo lako. Biti tamo rođen, druga je priča, iako i tada vuče nostalgija.
Moja je “priča” započela nedavno. I svako malo me boli i vuče natrag, kako ja to volim zvati, miris moje sestre.
I doslovno, a i figurativno. Sestra, kao fundament pored majke, koja je ostala u Domovini, koja ju čuva dok se ja tamo ne vratim. Sestra, kao moja spona s prošlošću, najbolja prijateljica i veza s budućnošću. Netko koga, pored majke, najvrijednijeg imam. Njen miris osjetim stalno.
I njen me miris kući zove. Ali isto tako, znajući da je ona tamo, ja znam da sam ja dobro i da neću posrnuti.
DRUGA DOMOVINA
Za mene je to sada Njemačka. Zemlja u kojoj se radi puno, rad se cijeni, korupcije je vrlo malo, zemlja poreza i piva, različitosti i visoke tehologije. Nema puno mjesta za greške. Sve je dobro uhodano, naporan rad donosi uspjeh, a uspjeh se zna nagraditi. Zemlja s tradicijom i svojim problemima i bitkama.
Hrvatska emigracija u njoj se može podijeliti na kategorije: na “domoroce”, na “novopridošle”, i na one koji se još nisu odlučili jer su na sezonskom radu, ali za takve slabo vjere imam da će ostati. Dakle, ili je sve dobro isplanirano ili ne. Ako nije, nema uspjeha.
Hrvatska emigracija je dobro povezana, ali imamo uglavnom isti problem kao i Nijemci, nemamo previše vremena.
U DOMOVINI KRONIČNI NERAD, U NJEMAČKOJ FENOMEN “BURNOUTA”
Dakle, razlika i veliki sudar svemira kad dođete ovdje je taj što ste došli iz okoline gdje nitko ništa ne radi – ne zato što ne zeli, nego zato što mu je onemogućeno. Ovdje, pak, ljudi kronično pate od tzv.”burnouta”, tj., previše stresa na poslu i previše posla, i onda “pregorijevaju”. Tu je ogroman kulturološki jaz, ali se brzo premosti jer su naši ljudi uglavnom vrijedni.
Samo u mojoj pokrajini, Baden-Württembergu 2% je nezaposlenost. To je skoro potpuna zaposlenost. Od jutra do večeri ljudi rade, I nakon toga često obavljaju zaostatke, edukacije, milijun drugih stvari. Da bi uspjeh bio potpun, a oni su na to navikli. Neminovno je da oni utječu na nas, malim dijelom i mi na njih, ali rad je ovdje svetinja i defintiivno je to svijetla strana ove zemlje.
Pojava koja je ovdje uzela maha, a meni se ne sviđa, pogotovo u velikim gradovima, je amerikanizacija š getoizacija, sto je samo dokaz da je multi-kulti društvo, zaista mala utopija.
Sretno i veselo društvo, svi različiti i svi se međusobno poštuju…toga na žalost nema nigdje.
Tako u Mannheimu npr., imamo toliko getoizirane dijelove grada da se u neke ne usudim prići.
I tu svatko svoju politiku vodi. Tu nitko nije integriran i ne znaju sto je burnout.
VOLJELA BIH…
Voljela bih neke od ovih modela preslikati i na domovinu. Ne baš “burnout”, ali vrijednosnu ljestvicu sastavljenu od rada, reda i discipline. Njihovu ambicioznost i ažurnost. Jer moja zemlja mi je i dalje na prvom mjestu. Volim majku, ali ne dam ni na maćehu. Ne dam ni na Njemačku, puno toga mi je dala. Stoga, od nje treba učiti i biti joj zahvalan.
I sve znanje prenijeti domovini. Tamo – gdje je miris moje sestre.