piše: Simona Zuber
Do mene je, do Boga je… do srca je… Dugo sam sjedila i gledala u prazan ekran, miješajući po 200-ti puta voćne arome opojnih nota u čaši prije nego li su prsti krenuli plesati tipkovnicom … da, dugo me nije bilo … mogu ti priznati kako me hrabrost napustila da pričamo, da se čitamo…
Razmišljala sam dugo, možda čak predugo da li da ti isplačem dušu ili zatomim svako sjećanje u treptaju oka… da sjednem onako hrabro kao u prijašnjim tekstovima i smjelo održim lekciju, nasmiješim se i odem ponosna na sebe i tebe koji su upio kao spužva svaku točku, svaki zarez ili da odspavam i ovo proljeće kao zimski san…
I, evo me… znaš, volim ovakva jutra, volim svoje putovanje gdje mi je jedina obaveza otvoriti oči i uživati u danu koji mi nestrpljivo „cupka“ pred vratima.
Nedostajala sam sama sebi! Nedostajao si mi ti koji ovo čitaš.
Hajde pitaj gdje sam bila, što sam radila jer znam da nije dovoljno da znaš kako i ja imam teške trenutke. Da sam i ja samo čovjek od krvi i mesa. Da, ja imam EMOCIJE!
Pa hajmo… zadnja dva mjeseca nisam bila dobro. Nakon bujice stresa i naizmjeničnih nanosa sreće i nemira postala sam svjesna da koliko god se borila u životu, zračila i privlačila, protiv Boga i Njegovih odluka ipak ne ide. On zna zašto to radi baš tako i baš tada kada radi.
U toj fazi ranjivosti u glavu mi se uvukao strah, kao mala krtica koja osjeti miris nemoći, tuge i onda ruje gdje najviše boli. A boli, baš boli… onako do kosti udara…
Dugo sam se držala dobro i nisam skidala osmijeh s lica ali iscrpi brate ta borba majke mi… Odlučila sam napraviti veliku stvar, pustila sam… prepustila, dopustila… kako god želiš. I?
Dva mjeseca đubre je u mojoj glavi kopalo tunele i vrzmalo se kako je htjelo, a ja sam puštala i padala sve dublje. Kad je 2015. završila, na siječanj 2016-te dotakla sam dno i istovremeno spoznala da je dno teren koji poznajem, kojim mogu vladati ako tako odlučim.
Hmmm, onako uplakana i sklupčana rukama tapkam u mraku, lagano otvaram oči kao da prvi puta vidim danje svjetlo. Peče, smeta… ali odlučila sam i sada nema nazad. Pogledam gore u pomalo zasljepljujuću svjetlost i kliker proradi. Tamo gore, lijevo i desno od mene su svi oni za koje vrijedi ovo putovanje, moji najdraži, moji osmijesi i sukreatori …
Udahnem, osmijeh se vrati na lice. Dišem! Hvala Ti što postojim! Hvala Ti za svaki tren života koji me doveo ovdje gdje sam danas. Hvala Ti za roditelje, prijatelje i sestre. Hvala Ti na ovim zelenim očima, na tom predivnom daru kojim doživljavam ovaj svijet u šarenilu njegovih boja.
Hvala Ti na daru glasa, kojim nekome uljepšam dan. Hvala Ti na nogama koje me nose kroz sve moje neuspjehe i uspjehe, gubitke i dobitke, za bolest i zdravlje, poneku tragediju – Ti znaš što činiš!
Hvala ti za greške koje napravim jer i one su dio plana. Hvala ti za čudesnu slobodu i duboku radost koju živim iz dana u dan.
Život ne postaje lakši, to je samo privid dragi moj… Mi, ti i ja smo snažniji… evo me ponovo, na vrhu života!
U danima poput ovog sjetim se krtice i dođe mi žao jer iz dubine svoje rupe, onako slijepa nikada neće vidjeti i/ili osjetiti ljepote koje živi moje srce na tronu života.