Tekst: Josip Mayer
Za sve neuspjehe pojedinih hrvatskih udruga i njihovih voditelja, bilo u domovini ili u dijaspori ja ne bih krivio isključivo ljude koji žele nešto pokrenuti na bolje, pa makar i pod uvjetom da i sami zarade nešto, a kamoli da za to krivim moje drage sunarodnjake u rodnoj mi Luki Pokupskoj Rečici.
Više krivim vladine zakone i institucije koje nisu kulturnim, sportskim i različitim drugim udrugama omogućile i pripremile kvalitetne zakone, regulative i statute kako bi se zaustavio odljev financija privatno ili tamo gdje je nepotrebno, a podijelilo se tamo gdje je potrebno. Financije su usmjerene, neki bi rekli, iz šupljega u prazno.
Zašto etiketirati ljude sa ustaša, četnik, partizan ili fašist? To nas neprekidno pokapa. Od toga mi se u stomaku već duže vremena stvara neka mučnina i tjera na povraćanje. Šteta je i ovog javnog prostora! Nisam mislio ovaj puta o tome govoriti niti to spominjati, ali nakon tolikih upozorenja i pisanja takvo što je neprimjereno i čovjeku dosadi.
Za takvo oslovljavanje ljudi, i nadimke koji ne pristaju čovjeku današnjeg vremena, trebale bi već odavno biti izrečene novčane kazne, a posebno za svako neprimjereno oslovljavanje. Slično kao kad netko drugome opsuje mater u lice ili mu iz auta pokaže prstom u čelo da je budala, ili kada netko nekome složi slovo O prstima, a to bi značilo da je prkno ili šupak.Ima i drugih psovki i neprimjernosti koje nas stavljaju u nezgodne položaje, ali i stvaraju sve više nekulture i necivilizacije.
I te kako bi se punila državna riznica kada bi bilo manje svađe i vladao mir Božji među građanima. Slične sankcije za neugodno i neprimjerno etiketiranje ljudi primjenjuju Nijemci već nekoliko desetljeća.
Guglajući po googlu kako bih pronašao koju fotku za promidžbu moje rodne Luke Pokupske Rečice, njezinih prirodnih ljepota, kulturne baštine i običaja, nisam vjerovao svojim očima koliko grupica i skupina su podijelili baštinu, a ima i mnoštvo drugih što me posebno zabrinjava.
Više mi se iz nepoznatih razloga ne javljaju stari prijatelji u inbox, stavili su me u beskonačno čekanje, pa čak i onda ako ih nešto važno pitam ili želim saznati nešto više o društvenim zbivanjima rodne mi Luke Pokupske Rečice.
Ako sam ipak nešto uspio, saznao sam to od jednog prijatelja koji mi kaže:
„Nisu to društva, Josipe, kao što su nekad bila.“
Vrlo dobro mi je poznato iz mog članstva u DVD Luka Pokupska Rečica kako smo nekada bili složni.
Istina je, mladi ne moraju slušati baš sve što im stariji govore, ali odijeliti se sasvim iz matičnih udruga i društava znači raskol. Na starima je ljudska i moralna dužnost i zadaća da ih okupe i vrate natrag u miješano društvo starijih i mlađih osoba i članova.
Istina je također da nas dosadašnja državna politika nije mazila, već nas je odvukla u razne stranačke vode iz kojih je teško izaći, busajući se u prsa hrvatstvom i domoljubljem, baveći se sami sobom, a ne društvenim i razvojnim programima. Tako često ispadne da se društva i udruge vode formalnim vodstvom, a ne odgovornim.
Podjele u Hrvata su dugotrajne pa je teško sve to ispraviti u kratkom vremenu.Najviše svemu tome kumuje još uvijek stranačka politika u udrugama i društvima.
Tako makar sada ja razmišljam.
Nikako nije moguće postati Hrvatom, a još manje domoljubom prije negoli se čovjek rodi. Biti Hrvat tek je treće po redoslijedu, zbog čega se ne moramo busati u prsa. Upravo te pogrješke nam se prečesto događaju, zbog njih se neprekidno svađamo, međusobno ne trpimo, dijelimo se te postajemo i sami politički robovi.
Ako ćemo po rodnom redoslijedu razmišljati, trebalo bi biti ovako:
Najprije sam se rodio i postao čovjekom.
Nakon rođenja sam se krstio i dobio od roditelja odabrano ime.
Tek onda sam po nacionalnosti postao Hrvat.
Puno ćemo lakše u životu prebroditi mnoge nezgodne osjećaje, a s manje međusobnih uvreda i svađe, bit će više i uvažavanja.
Bit će nam puno lakše, postat ćemo modernija hrvatska nacija, a jedni prema drugima bit ćemo ljubazniji i snošljiviji.