fotografija i stihovi: Ivanka Cvitan
ne volim mitove
junake
sukobe
koliko ni bajke
hrabri dobri osvećuju nemoćne krasne
i žive skupa sve do smrti, kažu bajke a ne basne
navečer uđu djeci u snove
ujutro im se nude na policama
sa cvijećem ukrašenim mačevima
za samo dvadesetdevetdevedesetjedan
koje za dana moraju skupiti sve
inače
po ponoći bundeva postaje tikvan neugledan
mitovi nastaju u snovima
šire se po umovima
vladaju osjetilima
da nema junaka bez žrtava
djeca otkriju prije potpunog buđenja
a da uopće s ikim požele ta do smrti življenja
od mitova volim jedino muze
puštam ih u snove, um, osjetila
s njima sam i mrtva i živa i dijete i krasna
one me ispisuju po tastaturama
grafitima
prstima
bez njih me nema ni prije nego umrem
a kamoli poslije, s preobraženim, blještavim tikvama
(još, joj, ako sam i sama nečija
to mi je kao da sam skupila sve što život do smrti nudi
pa kad izmiješam brojeve od kojih kupujem kruh i maslac
s ovakvom jednom pjesmom
bude mi ispunjen dan do večeri)
