Anđelka Korčulanić
Nejakih riječi se stidim.
Svaka je pjesma žalosna
pjevam li o onom što vidim.
Od pohlepe, bezočnosti vlasti,
u san bih pobjegla da mogu.
Otrovana je zemlja i zrak.
K´o plijesni namnožilo se ljudi
bez časti, lažno predanih Bogu,
što poniznu puku sviklom na sužanjstvo,
na plodno tlo, ispred nogu, obećanja siju.
U džepove sirotinje besramno zavlače ruke,
borcima za koru kruha, u lice, bahato se smiju.
Skandale k´o limenke na konopima
u ljepljivim prstima za sobom vuku.
Klepet ih ne smeta, začepe uši
i obijesno troše zarađeno bez muke.
U poštenje kunu se naviklima na šutnju,
kmetovima zahvalnim što ih još i ne tuku.
Pjesma me guši, riječi nejake za ljutnju.
Tiho, bez buke,
gologuzi postali gazde, lopovi gospoda.
Njima pripalo sve je; škare i sukno, istina,
povijest, domovina i sam Bog.
Pod šatorom u cirkusu gužva,
ne manjka kupaca pijanih od lošeg vina.
Trgovci iluzijama rade uz pljesak,
svijeću primaju na dar, skupo prodaju rog.
Oči slijepaca ne žulja u oči bačen pijesak.
Znate li tko sam ja, razdraganu publiku pita
klaun, u šarenu odijelu od mnogih zastava,
odnedavna hranjen žlicom od zlata.
Od komedije dell´arte gorčinu ćutim,
od glista bez kičme i stava
gorim u vrućici, zlo me hvata.
Nejakih riječi se stidim.
Svaka je pjesma žalosna,
pjevam li o onom što vidim.